Dobro došli! Guest!
Subota, 25 Stu 2017, 5:36 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Studeni 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930

August Šenoa (1838-1881)

izvorno objavljeno u časpisu “Vienac”, Zagreb, siečanj 1875.

 

 

Guš *

 

* Guš je, kako naš puk priča, zmija, što ima zlatnu krunu na glavi, te noćju cvieleć obilazi, pa se uvlači u staju, gdje blagu sve mlieko izsisa. Tako mi ga opisala stara seljakinja. A.Š.

 

I.

 

Visoko na vrleti

Bjelasa se knežev stan,

Ko zviezda kroz noć svieti,

Jer ženi se Branko ban.

 

Ban slavno zemljom vlada,

I junak je, — znadu ga svi;

A pitaš li, tko mu je mlada?

Ta kneževa liepa kći.

 

Junaka trista za stolom

U jedan kliknulo glas,

Kad išla čašica kolom:

— „Oj sreća pratila vas!

 

Nek vječna ti bude vlada.

Jer prvi junak si ti;

A najljepša žena ti mlada,

Zorolika kneževa kći.”

 

Tad Branko podigo čašu:

— „Oj gospodo hvala baš vam

Za liepu zdravicu vašu;

Da najljepša, vjere mi, znam.

 

I banovinu dah svoju,

I zlaćeni štit vam dah,

Za vjerniju dievu koju

Od žene mi, ako tko zna.”

 

Al vesela družba dovrvi,

I u klik klikoše svi:

— „Ti, bane, junak si prvi,

I prva kneževa kći!”

 

Duboko u dolu čuje,

Tu zdravicu kovač mlad,

Pa bije gvoždje i kuje,

Da okuje čemer i jad.

 

I savi se gvoždje ko trska,

Sve drkće kuća i krov;

A suza kišica prska

Na kruti plameni kov.

 

— „Dà, ne ima ljepše ti žene,

Al vjernije ima l'? — Tko zna!

Oj bane, pitaj der mene,

Svu istinu rekoh ti ja.

 

Za mladicom glava ti ludi,

Tvoj ljubiti danas je red;

Al moje bijahu te grudi,

Moj usna nevinih med.

 

Dà moje — i zašto ne bi?

I u mene vruća je krv,

Po snagi sam ravan tebi,

A u grobu jest će nas crv.

 

Nas oboje smrtne uz trude

Tek samrtna rodila mat;

Tek slučajem žezlo njoj bude

A meni gvozdeni bat.

 

Tu spasom se zaklela meni,

Pa slàgala — smrtan je grieh!

Ej ljudi vjerujte ženi — — —”

Tad kovač gurnuo mieh;

 

Visoko varnice kresnu,

Silovito padao bat;

Kovaču suza zabljesnu,

A duša mu? Bog će ga znat!

 

 

II.

 

Sa kneževa jezde grada

I ban i vitezi svi,

Uz bana banica mlada,

Divota kneževa kći.

 

Magloliki veo se vije

Kroz šume zeleni hlad,

Moj ban se banici smije,

Ta krasna je — ban je mlad.

 

Al njojzi smjehnut se ne da,

Ko kamen se mramori sva;

Sva blieda plašljivo gleda.

Ta šta ti je, banice? Šta?

 

Šta? Koliba kraj staze mala,

Pred kolibom mrkonja mlad;

On mahnu — sva družba tu stala:

Oj banice, težko ti sad!

 

— „Moj bane!” mladić će reći:

„Dobar dan, i sretan ti put!

Veselim se banovoj sreći,

Al prije moraš me čut.”

 

— „Govori, garavi svate;

Usliših molbu ti rad,

Za narod sam banom i za te;

Govori, koj ti je jad?”

 

— „Bje dieva iz gospodskog dvora,

U gori joj otčinski krov;

Ta podje, čim svanula zora,

Jedànput loviti lov.

 

Po šumskoj, vrletnoj kosi

Streloviti letio hat;

Sve dalje, dalje ju nosi,

Zaludu bilo ga zvat.

 

I ostade sama — i pade,

I plače — al kraj bje niem;

Ni odkuda glasa, ni nade,

Već mrazan ju hvatao driem.

 

Bez sviesti biedna se svija

U sumrtvom drkćući snu;

A eno — ljutica zmija

Po rosnome vlači se tlu.

 

Sad — sad na drvo se vinu,

Sad — planu joj oči kries,

I gleda dievu — i zinu,

Nad žrtvom nadnie se bies;

 

Sad baca se — žedna krvi, —

Na bieli djevice vrat — —

Al trenom glavu joj smrvi

Siloviti, gvozdeni bat.

 

Siromah mladić tu srete

Po slučaju otrovnu zvier,

I spasi nevoljno diete,

Ljepotu gospodsku kćer.

 

Na ledjih ju svojih doni

U starinski djedova dom;

Tu otac joj suze roni,

Veseleći zlatu se svom.

 

Mladiću je dao zlata,

Al ona — ah bože moj,

Ta ima li veća plata?

I ljubav i život svoj.

 

Dà, tajno se njemu klela

Na duše svoje spas,

Bit njegvom sva i ciela,

Dok smrtni joj ne dodje čas.

 

I slàgala — sve bje šala —

Mladiću ukrala mir;

Gospodinu ruku dala,

S gospodinom slavila pir.

 

Mladiću gore rane,

Taj mladić mahnit i lud

Sad tebe pita, bane,

Izreci djevojci sud! —”

 

Al banici smjehnut se ne da,

Ko kamen se mramori sva;

Sva blieda mrtvo gleda;

Ta šta ti je, banice, šta?

 

— „Mladiću se je klela”,

Govorio ban svoj sud,

„A drugom se dala ciela,

To grieh je smrtan i blud:

 

Oj prokleta joj duša

Ma bila i banova kći;

Nek svatko dobro me sluša

Jer krune vriedna nij'.

 

Za majčinim žednila mliekom,

Dok sudnji ne svane dan;

I zmijom se stvorila priekom,

I viekom ju minuo san.

 

Pa kazuj, gdje je živa?

Znaj, banov to je sud:

Nek padne glava kriva

Za nevjeru i blud. — —”

 

Ljepota banica bljednu,

Ko da joj je mrieti već;

A mladić ju glednu — glednu,

Pa tada će banu reć:

 

— „Oj hvala ti na sudu,

Baš pravo si sudio sve;

Za grešnicu pitaš hudu?

Dà, živa je — — Ne znam gdje!”

 

A njoj da krunu od zlata:

— „Nà, uzmi spomen taj;

Od čovjeka nepoznata,

Sam skovah ju rukom, znaj!

 

Uz sreću, jade i suze

Oj nosi ju svaki dan. — —”

I banica krunu uze

I ode ona i ban.

 

*         *

*

 

Visoko na vrleti

Razvaljen stoji stan;

Tud vran i sova leti,

Kad za brieg gine dan.

 

Al noćne sred tišine

Tko cvieli, stenje? Duh?

Pod krunom se zmija vine,

Kroz mrak se veruć gluh.

 

Sve traži majčino mlieko,

Sve plazi uz ubogi stan;

I plače za djelo prieko;

I čeka si sudnji dan.

 

To prokleta je duša,

I ljudi reć će ti svi:

U spodobi ide guša

Po svietu kneževa kći.

 

 

© 2016 Harvatiya