Dobro došli! Guest!
Četvrtak, 20 Srp 2017, 8:26 PM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Srpanj 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
      1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

August Šenoa (1838-1881)

izvorno objavljeno u časpisu “Vienac”, Zagreb, travanj-svibanj 1873.

 

1

→ stranica 2 - 3 - 4

Prijan Lovro

(crtica po istini)

 

Prije više godina pozva me neki moj prijatelj, vlastelin, na selo u berbu. Rado ozvah se njegovu pozivu, da se naužijem malko slobode. Al čovjek snuje, a bog boguje. Jedva došav u njegov dvor, opazih, da se nebo silno oblači i u brzo udari kiša, a ja jadan nedočekah se kroz punu nedjelju dana vedroga neba. Eto jada, eto me na selu u gorem škripcu, nego li u gradu! Što da radiš? Gospoda sjede, puše, piju vino, pa igraju taroka, a gospoje sjede, pletu, piju kavu, pa čevrljaju. Da sdvojiš!

Na sreću ne stajaše dvor moga pobratima na osami, bijaše susjeda dosta, i kako je moj prijatelj bio veseljak, kako mu je gospoja vrla kuharica bila, a gorica zlatnom kapljicom rodila, često bi zašli susjedi u prijanov dvor, da si razigraju srce. Jednoga mutnoga po podne bilo se skupilo baš vrlo družtvance. Župnik, velik politik; sudac, biesan voćar, sudinja, dobra duša premda ponješto spore pameti i — neka liepa, crnooka mlada gospodja u crno zavita, udova susjednoga vlastelina, kako mi poslje rekoše.

Velečastni gospodin župnik stao je na široko razvijati Napoleonove misli, poglaviti gospodin sudac dokazivao uzhićenim glasom, kako mu je rodila kruška, koju je prije dvie godine ciepio; dobra sudinja primjeti kroz božanstven posmjeh, kako je cieli dan rublje gladila; pobratim moj bubnjao prstima po stolu, a domaćica nudjala nas bez kraja jelom i pilom. Nije li to divna zabava? Nu mene je od svega toga slabo bolila glava. Budući za onda neženja, slabo sam mario i za Napoleona i za kruške i za sve drugo, kad bi mi se oči namjerile na kakvu liepu žensku glavicu. A tako i onaj put. Sav moj pozor osvajaše crna udovica. Sjedeći u prikrajku do prozora čitkala ona neke stare njemačke modne novine, kakovih ima obilje po naših kućah. Pristupih k udovici, a ona zaklopiv novine, pridignu polagano glavu.

— Vi čitate milostiva gospodjo? zapitah ponješto naivno.

— Čitam, — odvrati prostodušno, — jer baš ne marim puno ni za župnikova Napoleona ni za sudčeve kruške.

— Na sreću nemože ni mene ni jedno, ni drugo uzhititi.

— Na sreću?

— Svakako. Jer iz naše zajedničke antipatije proti Napoleonu i kruškam mora svakako postati neka vrst simpatije medju nama.

— Vi umujete brzo gospodine! nu neprotivim se vašoj logiki, jer me može zabavljati. Književnik ste, i ne pišete, koliko je meni znano, gramatike, znat ćete dakle i sa ženskom govoriti.

— Kad me moga zanata sjetiste, gospodjo, dozvolite, da vas upitam. Što čitate?

— Humoresku iz lanjskih modnih novina.

— A kod kuće?

— Čitam romana, putopisa, novela, gospodarskih knjiga i toga više.

— Sve njemački?

— Dakako, ponešto i francezki.

— A hrvatski?

— Skoro ništa.

— A ipak ste — Hrvatica!

— Nevaljana Hrvatica htjedoste reći, jelte? I opet brzo umujete. Ovaj put se varate gospodine! Vazda sam se ponosila ženskim srdcem, koje je, kako nam vi učena gospodo dokazujete, premašnije od našega uma. I pošto znamo, da i zvier svoje duplje, divljak svoju šumu nada sve ljubi, to nisam ni ja zaboravila, da me je hrvatska majka rodila.

— Vaše su misli vrlo plemenite, milostiva gospodjo, al zato ipak nerazumijem —

— da malo hrvatskih knjiga čitam, jel te? Kazat ću vam, zašto. Neupišite mi moje iskrenosti u grieh, znam, da su gospoda vitezi svetoga duha vrlo osjetljivi, nu nadam se, da će vas moja iskrenost ponjekle umiriti. Ja vam malo hrvatski čitam, jer sam odviše hrvatski čitala. Vam se to čudno čini, al jest tako. Naš vriedni župnik, kako je velik rodoljub, kupuje sve hrvatske knjige i novine te ih šalje redovito meni već od više godina. Ja najvolim čitat pripoviedke, te sam hvala bogu silu toga u raznih jezicih pročitala, dakako i hrvatski. A čitajući sve te moguće naše pripoviedke, do zlovolje sam ih se nasitila. Zašto, pitate? Kazat ću vam. Ženska čud je strastna, fantazija bujna, miso živa i brza kao ptica. A kakvu hranu davaju naši noveliste toj nestašnoj ptici, koja leprša od mjesta do mjesta, koja, viečne promjene željna, nikad nemiruje. Vazda jedno te isto. Dvoje mladih se zavoli, al im se nameću kojekakve vrlo obične prepone, kojih vrlo običnim načinom uklone, pa budu, hvala budi bogu, svoji. K tomu malo sunca, mjeseca, cvieća, suza i pripovjest je svršena. Samo kadkad udje komu piscu u glavu, te junak ili junakinja moraju se otrovat, probost, pače umriet od suhe bolesti. Viečna idila, viečna monotonija! Time se naša strastvena ćud ne može zadovoljiti, samo u borbi nalazi nam duša mira, a fantazija nam se popinje do plamtećih zviezda. Nu ne shvaćajte me krivo; ne biedim ja naših književnika, opisuju vam ono, što u svom zavičaju nalaze, odnošaje malene, neznatne, kako smo i mi maleni. Jesu li pisci krivi, da u nas neima velikih katastrofa, koje znadu uzdrmati dušu? Jesu li pisci kadri naslikati u malenu okviru velike divske slike, može li u naših okolnostih postati kakov zanimiv junak romanu? To su vam sve pitanja, na koja mi duša, premda velikom mukom, mora odgovoriti „ne” i s toga nečitam skoro nikakvih hrvatskih knjiga.

— Plamna vaša riečitost, milostiva gospodjo, zanosi čovjeka nehotice i skoro bi ga prevarila. Maleni smo žalibože, slava naša neori se svietom, da i ono, što smo pošteno zaslužili, otimlju našemu imenu. Žalostno je to, muka hvata čovjeka, pravo velite. Al ipak ne sudim, kao što vi. Upravo okvir naše malešnosti, koja sapinje često smjelu dušu i žarko srce, rodi toliko borbe, toliko sukoba, da će dušu silno protresti, i povjest ljudskoga srca u nas je toli razlika, toli živa, da našim piscem netreba, nego prepisat je, pa su napisali najljepši roman. Al da vam pravo kažem, mnogi naši pisci pišu o naravi, ne motreći naravi, pišu o ljudskom srdcu nepoznavajući ga.

— To je sve teorija, nasmieši se liepa gospodja, a ja ću se vašim riečim tek onda pokoriti, kad mi pokažete živ primjer, kad mi pokažete pravog junaka za roman.

— Hoću! gospodjo! odvratih joj. Naš razgovor bivao je sve glasnijim i življim, te je župnik zaboravio Napoleona i sudac svoje kruške. Sve se oko nas sakupilo bilo, svi su htjeli slušat o junaku romana.

— Čujmo! zaviknu velečastni gospodin izbočiv se za mojim stolcem, a ja nastavih.

— Ne nadajte se, gospodo moja, da ću vam dokazati pričicu, složenu po pravilih umjetnosti; ne mislite da ću dozivat u pomoć oštru dosjetljivost ili bujnu maštu. Nipošto. Što vam evo kazujem živa je i prosta istina. Učio sam prava i zakone na sveučilištu pražkom. Nekoliko godina nebjeh vidio hrvatskoga si doma; s toga prodjoh g. 186* božićevat u Zagreb. Sve se bilo prevrnulo, slobodnije se tuj disalo, sretnije živjelo. Praznici mi letili i odletili neopazice. Toliko je toga bilo gledat, slušat, govorit. Nije dakle ni čudo, da sam praznovao preko reda. Napokon valjade odkinut se od doma, vratit se na nauke. Podkraj mjeseca siečnja sred ciče zime vrati me večernji povoz sumrtva i ledena u Prag. Razpremiv se malko, pohitim medj hrvatsku braću. Dà, braća bijasmo, gospodo, kao da nas je jedna majka rodila. Bijaše nas liepa šaka Hrvatića u českoj priestolnici, bijaše pravnika, liečnika, miernika, jezikoslovaca, bijaše sinova sa svih strana roda hrvatskoga. Pa da ste nas vidjeli, slušali. Liepe li zadruge ponositih, živih mladića! Bijasmo kao prst uz prst, svi za svakoga, svaki za sve. Dielismo radost, dielismo žalost, i radost bude vedrija, žalost lakša. Nepomagati brata, bijaše grieh, bijasmo komuniste medj sobom. A ta živa zadruga iskrenih, mladih duša pazila, motrila, slušala na svaki kucaj srdca hrvatske majke domovine. Ma se i kako razigrala mašta, neće si stvoriti ljepše poezije, nego što je živovanje slobodne djačke obćine na sveučilištu. Doživio sam onih godina mnogo gorke nevolje, al nedoživih nikad poetičnijega doba. Hrvatska braća sastala bi se svaki dan u kavani, da čitaju domaće novine, jer nije bilo hrvatskoga lista, ni hrvatske knjige, koja bi nam utekla bila. Nu redovite sastanke imasmo svake subote. Kao da vidim sada pred sobom tu vatrenu četicu. U posebnoj sobi pražke neke gostione siedjahu veseli, vedri mladići hrvatski. Nad stolom drktaše plinska svietiljka, prostirući što jasnije, što slabije svjetlo nad glavami mladića. Oko dugačkog stola junaci. Veselo je tuj bilo i preveselo. Ne bijaše to pijanka njemačkih djaka, ne ozivahu se tu blatne pjesme. Tu se deklamovale pjesme, čitali sastavci, pjevalo u četvero, nazdravljalo po običaju hrvatskom sve u slogi i ljubavi.

Kanarinac, vele, niti je vanjskim licem liep, niti grlovit u svojoj djedovini, na atlantskih otocih, nu kad dodje u široki sviet, požuti mu perje poput zlata, otvori mu se grlo u mile pjesmice. Tako i naša mladež. U svom domu je mladić plah, veže ga rodbina, vežu znanci i drugi obziri. Al kad zadje u sviet, plane mladić i razvija se kao cviet, tu ga možeš učiti i proučiti. A koliko raznolikih značaja, koliko protivnih slika — al sve samo jedno srce. U tudjinstvu treba učiti razlikost tipa našega naroda, kad mu se sinovi skupe sa svih strana u jedno kolo. Tu ti izlaze na sviet flegmatična dosjetljivost Zagorca, žive vragolije okretnoga Dalmatinca, anakreontična nebriga šijaka1 i epigramatična odvažnost krajišnika. Zato me ti naši sastanci vrlo zanimali. Često zavuko bih se u zakutak, te sam motrio to šareno kolo. Al bilo, prošlo. Razidjosmo se u sviet, kao što se razplinu zlatni oblaci na nebu.

Nu eto zadjoh stranputice, zanese me duša u minule dane, a ja obećah pričat vam o junaku romana. Oprostite. Hoću.

Pohitim, kako rekoh, med hrvatsku braću u prvi kat prve pražke kavane. Neprevarih se. Nadjoh braću, kao da sam ih jučer ostavio. U zadnjoj sobi kavane bijaše hrvatsko taborište. U večer dolazile s juga novine, valjalo ih u prvi mah proučiti, te najvažnija pitanja razpravljati, a razpravljalo se vrlo glasno. Ljudi sjevernjaci čude se našemu glasnomu govoru, a penzionirci, čitkajuć po dva sata augsburžke novine, mrzili naša glasovita grla od srdca. Ja u kolo, a svi na mene kao pčela na med.

— Ta mani novine, podviknu šijak čitajućemu si susjedu, evo ti iz Zagreba najnovijih živih novina!

— Servus dragi brate! pozdravi me Zagorac.

— Kad si krenuo iz Zagreba? — A što radi ovaj? A što veli onaj? Pa je l' to istina? Kazuj nam ti pravo! Jesi l' vidio Tinku? Jel' se zaručila Minka? I tako dalje bez kraja i konca.

— Mir djeco! otresoh se ljudski, da sam zdrav i čitav, morao bih imati deset glava i jezika kao indijski bog, da smirim vašu radoznalost, a eto vidite, prevalih preko sto milja sred tvrde zime, i više sam ledena svieća, nego čovjek. Dajte da mi se duša mrvu ogrije, pa sam vaš sluga!

Da se otmem bratinskoj nalogi, sjedoh u kut do znanca moga, bradata Bodula, koji je na sveučilištu prežvakao helensku bezsmrtnost.

— Eto vidiš, i opet se nadjosmo! prihvati moj krčki apoštol, pogladiv svoju dugačku bradu, pa ni besjedice nisi pisao iz Zagreba.

— Nisam imao kada brate.

— Nu, prihvati Bodul na novo, evo nam nova prijatelja, te mi pokaza prstom čovjeka za očarima, koji no za istim stolom naproti nama siedjaše.

Novi prijatelj pridignu se, pokloni se svečano i predav mi svoju posjetnicu graciozno, reče u kratko: „Lovro N. profesor jezikoslovja.”

Svečani taj naglas s prvine me nešto zabušio, a ja mu ga odvratih isto tako, po svoj prilici nespretno. Od kraja govorasmo malo, tek nekoliko običnih rieči. I bilo mi je vrlo drago. Imao sam kad motriti novoga znanca. Po naglasu sudeć bijaše pohrvaćen Slovenac. Da vam ga u kratko opišem. Bio čovjek srednjeg stasa, košćast, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila posve kruglji; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, bliedo u sriedi široko, s dola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i gladka, duga, pravilno u dvoje razdieljena, a oči male, tamne, žmirkave, al i vrlo žacave. Gledajuć ga, smetoh se nešta. Opazio sam na tom čovjeku nekakov nesklad. Posavski šešir bijaše mu nov, siva surka sa srebrenimi dugmeti fina, ovratnjak svilen, košulja tanka; vidjelo se, da se taj čovjek ukusno odjevati mari, al sva ta finoća bijaše nespretna. Kao da sam vidio školnika il kapelana pred sobom. A i kretanje bilo mu neobično. Sjedio je ponosito osovljene glave, stisnutih usnica, sve izpod oka motreći čovjeka, nasmjehnuv se kadšto porugljivo, kimnuv kadšto glavom. Jednom rukom držaše rukavicu, a drugom popravljao si neprestance ovratnjak. U svem je htio biti fin, elegantan, dostojanstven, al po svem si vidio, da je taj čovjek doduše mnogo obćio s finim svietom, al da je kraj svega toga ostao ponešto neugladjen. Govorio je s prvine polagano, svečano, kratko poput epigrama, al i apodiktički, preplićuć govor francezkimi dosjetkami. Bio je pod silu miran, al neobični sjaj njegova oka odavao je, da je čovjek strastven. Kad bi se zapodjela živahna prepirka o kakovoj neznatnoj stvarci — a toga je bilo za onda dosta — šutio Lovro mramorkom, te bi samo pod kraj govora ironičkom izrekom izvrnuo cielu razpravu na šalu. A kad se je govorilo o važnu poslu, planulo bi mu bliedo, pristaro lice, sjevnule male oči, i zabadajuć kažiprst u zrak, govorio je kratko, oštroumno, rado pobijajuć tudje pravo mnienje doskočicom a braneći svoje krivo, kad je trebalo, i sofizmom.

Po prvom razgovoru razabrah, da je Lovro vanredno darovit čovjek, da mnogo, veoma mnogo znade. Kraj svih tih vrlina, ne bijaše mi Lovrin prvi pojav prijazan. Nešta me odbijalo od njega. Kad nam se jezik ponajbolje razigrao bio, izvadi Lovro sat, pa reče vrlo važno: „Kasno je gospodo!” Dignuv se, pogladi si kosu pred velikim zrcalom i pruživ mi tri prsta pokloni se svečano: „Meni je bila osobita čast! Klanjam se!” Odvratih mu poklon na isti način ponešto zabušen, pa s toga valjda opet nespretno. Razidjosmo se, a ja dugo razmišljah u postelji: Kakav je to čovjek taj Lovro.

Na skoro saznadoh, kakav je. Sastajasmo se često kod moga pobratima Bodula. Lovro bavio se knjigom, bavio i ja. Pobratismo se i napokon izjavi mi Lovro: „Našao sam liep stan za trojicu. Jednoga sam već druga zakapario; dodji i ti; rad sam s tobom zajedno stanovati.”

— Valja, rekoh, bit ću ti pagat ultimo.

Za kratko udjosmo u novi stan i to kod kapelnika opere, te se namjestismo kako smo bolje znali, u svom novom šatoru. Treći medju nami bijaše Ž. tehnik, valjan i vriedan sin hrvatske kajkavštine. Nu taj treći svat bijaše obično van kuće, vezala ga vatrena ljubav za neku pražku mladicu.

— Hvala bogu prihvati Lovro razrediv pod svojom bielom puhovom kapom pokućtvo po svojoj voljici, — gotovi smo; sad imamo salon i alkov; sad stanujemo gospodski i možemo bar pohode primati.

Poznavajući svojeglavost brata Lovre, nisam dirnuo u razredbu njegovu, samo se nasmijah u duši njegovoj aristokratičkoj primjetbi. Tako bude Lovro muče priznan glavarom naše malene zadruge. Sad se tekar pobratismo od srdca, sad smo bili prijatelji i nerazstasmo se, dok Lovro neostavi sveučilišta.

Za zimskih večeri sjeli bismo Lovro i ja za peć, da učimo. Vatra praskala u peći, lule nam se dimile. Lovro razglabao „Ostromirovo evangjelije”, ja „enciklopediju prava”. Lazila tako ura za urom, al napokon dignuo bi se Lovro, natukao svoju puhovu kapu, očiti biljeg glavarstva, a to je bio znak da je učenje svršeno, i da je hora „akademičkomu čaju” i razgovoru. Čaj kuhao je Lovro sam; u taj posao nije se smiela miešati živa duša; kuhao ga je točno reč bi matematičkim redom. Kad bje sasuo čajevo lišće, izvadio bi Lovro svoj časomjer, te brojio minute, koliko ih treba. Pijući lulu, srčući čaj čevrljasmo od srdca o svem i svačem. U takovih prilikah kazivao mi Lovro o svojoj kući, o svojoj mladosti.


1 Slavonci (op. urednika).

 

nastavak (stranica 2)

 

 

© 2016 Harvatiya