Dobro došli! Guest!
Nedjelja, 24 Ruj 2017, 10:26 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Rujan 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

2

→ stranica 1 - 3 - 4

Prijan Lovro

 

Lovro rodio se od seljaka, malo imućnih kod Postojne. U onih stranah gospodarstvo malo vriedi, zemlja je suha, kamena. U kući bilo više djece i ženske i mužke; nevolja da ih podigneš na noge. Starci pobožni želili, da im se bar jedno čedo podigne do sreće, do gospodstva. A može li za njih biti veće gospodstvo, veća sreća do svećeničke haljine? Kad mi sin poraste, mišljaše starica majka, bit će mi župnikom, susjedi ljubit će mu ruku, sudac klanjat će mu se, jesti će svagdan mesa na bielu pladnju, imat će od čega živjet do groba, pa što još više, molit će za moju dušu a njegova je molitva bolja od druge molitve. Ima li veće sreće? Starci uglavili, da im jedan od sinova bude popom. Kocka pala na Lovru. Sve selo je znalo, da je bistra glavica. Umio on na pamet sve crkvene pjesmice. Tim bolje po njega, bit će mu poslje manje muke. — I neka je, Lovro nek bude popom, reče otac. Al eto biede! Za popa treba školanja, a u selu školnik jedva bio za orguljaša; školi u gradu hoće se borme troška, a odkud?

— Eto sreće! dosjeti se brzo starica. U Ljubljani nam je kum zvonar. Kako bi bilo, da Lovru smjestimo kod kuma, nek se što ranije priuči svetomu poslu. Vidiš dobre pameti i bolje sreće. I kumstvo valja.

— Pravo majko, reče otac, Lovro nek ide zvonaru. Valja ti pamet.

Sudski pisar napisao za Lovrina otca pismo kumu. I dobro pogodio pisar. Zvonar bio dobar kum, te zajavi, da je Lovri prosto, doći k njemu u Ljubljanu, jer on sam da je već oslabio, pa će mu kumče biti u pomoći. Pa tako i bilo. Jednoga jutra blagoslovi majka Lovru, tisnu mu u ruku dvogrošku, u torbu dva biela sira, a za kumu povjesma. — Idi sinko reče maja, da si mi valjan i pošten. U svietu je mnogo zla, al ti mi budi dobar. Pratio te bog i njegovi angjeli. Pa dadne li sreća i milost božja, čitat ćeš novu misu pred našim velikim oltarom. Idi, pa moli za majku svoju.

Lovro je dakako od svega toga malo razumio. Znao je da ide u velik grad kumu si. I veselilo ga. Al kad je vidio, kako je iz majčinih očiu udarila kiša, svilo mu se oko srca, pa udri i on plakati. Nu otac odkinu sinka od majčine grudi, te povede Lovru kumu zvonaru.

Tu je dakako drugče bilo. Kad je Lovro vidio velike kuće, silu ljudi, visoke tornjeve, kad su mu prviput zagrmile velike orgulje, razigra mu se mlado srce preko reda. Nije se Lovro plašio, kao drugi seoski dječaci. Hitra mu pamet primila se brzo svega. Dadoše mu i knjige. Eto veselja. Po vas dan sjedio maličak u školi, samo večerom zvonio bi mjesto kuma „Zdravu Mariju.” Nebijaše mu to dužnost, to bijaše njegovo pravo, kojim se je ponosio.

Uz glasove zvonova, razliegajućih se u daleki sviet, kan da se okrilio Lovrin duh, prezajuć sve dalje i dalje. Za ono doba dočekala bi se slave školske samo gospodska djeca; ta kako da nebudu pametna, dobra, kad su gospodska, mišljahu učitelji. Seljačko bogče, ne znajući ni zapeti njemački, moralo se stisnut u kut ma i kako pametno bilo. I Lovro bijaše takovo bogče, al se on nije dao. Mali taj bogčić obori oštrim umom, zrelim i smjelim sudom u toliko predsude svoga doba, da mu se učitelji čudjahu, gospodska djeca klanjahu, dà, neki učitelj reče o njem: „Nad glavom toga dječarca sjaje vatreni jezik svetoga duha.” Svaki zavod ima djakâ, koji se i poslije spominju kao neobičan pojav. Takov bijaše i Lovro. Nu dosta o tom djakovanju. Svršiv srednje škole znao je Lovro više, nego većina njegovih učitelja, pa ako je nekad majčica mu mislila, da će joj sin dočekati župničku slavu, tvrdili su sad i pismeni ljudi, da će jamačno postat mladim kanonikom. Dodje hora da se Lovro zapopi. Srdce ne kucaše mu veselo; žarkomu srdcu mladića bijaše i sviet preuzan, prezalo ono preletit preko svieta, više svieta, a ovamo ustadoše kidat ga od svieta, zatvorit ga u sebe. Ima duša mirnih, krotkih, pobožnih, u kojih je snage, da metnu sav svoj život na oltar božji, a da ne požale nikada žrtve. Al ne bijaše Lovro tolik junak. U njem je sve kipilo, vrilo, plamtilo. Bijaše preslab, da si sam slomi krila. A ipak se dao zapopiti. Navukoše mu crnu halju, obrijaše tjeme. Neizmjerna žalost osvoji mu srdce. Pamet bludila mu u sumraku. Crna haljina činjaše mu se oklopom orijaša na prsih patuljka. Al junački sprezao on svoje jade, zakopao ih na dnu srdca svoga. Nu ne bijaše to junačtvo oduševljena ratnika, koj plamnim srdcem srće u boj; bijaše to niema odvažnost vojnika, koj prisiljen nositi pušku mirno izlazi pred neprijatelja, ne mareći hoće li ga probosti sablja il sa zemljom sastaviti zrno. A tko ga je silio na to neželjeno zvanje, na taj sveti, za njega pretežki jaram? Tko me sili? upitao bi se često i sam Lovro. Ta nitko, baš nitko. A zašto da ne razkinem svetih veriga? Silio ga, silio posmjeh majčin, majčine suze radostnice. Pred tim osmjehom nabranog starog lica, pred tim sjajnim biserom spalo mu sve junačtvo na ništa. Lovro ljubljaše majku van reda, a ta ljubav zaustavila bi mu svaki prigovor u grlu, svaku oporu miso u glavi.

Pod večer nekoga jesenskoga dana — u vrieme praznika — povrati se Lovro rodnoj kući — prvi put u svećeničkoj haljini. Nad oštrimi pećinami pustoga Krasa drhtala večernja rumen. Sred kamenite pustare sjajila zelena osama, a sred nje kamena kućica. Župno zvono zvonilo „Zdravu Mariju”. Pred ogradom stajaše mlada ženska, puna, jaka. U dvorištu moljaše stojeć starac, na ćeli mu sjali zadnji traci sunca, zaplićući zlato svoje u srebrne mu sjedine. Pred kućom na kamenoj klupi sjedjaše starica sklopljenih ruku. I ona moljaše.

— Isuse! pljesnu mlada rukama, opaziv, gdje se mladić u crno odjeven uz brdo primiče kućištu, „Mamo, mamice! Evo gosta! Lovro ide! Duše moje! Lovro, mamice!” i pobrza nizbrdo pred došljaka. Otac podje za njom, a majka osovi glavu i spusti ruke u krilo. Drhtala je. Za čas doleti predanj mlad bogoslovac, kleknu i spusti glavu u staričino krilo. A ona? Razkrilila ruke, tiho plačuć i smijuć se gledala ukočenim okom mladu glavu. Napokon spusti i ruke i glavu na sinka svoga. U taj par ne bijaše na svietu u jedan mah veće žalosti i radosti nego na tom mjestu.

Za večerom bio Lovro vedriji. Sloboda, svježi zrak, mila mu lica i prizor mjesta, gdje je ugledao sviet — sve to ga je bilo zanielo, da je i zaboravio svoju crnu haljinu. Govorio s otcem i svákom o koječem, govorio razborito, oštroumno al i priprosto po duši priprostih si rodjaka.

Otac razpravljao š njim kao sa svojim vršnjakom, nudeć ga neprestance primorskim vinom. Svâk, ljudina, upleo bi se kadšto u govor, a i sestra rekla bi časom kroz šalu svoju krpicu, držeć diete na prsih. A majka? Stvorila se mramorom. Niema, blažena sjedjaše na kraju klupe, šapćuć molitve i gledajuć crnu haljinu sina si.

— E Lovro! prihvati crnooka jedra sestra, vi ste mužke glave pile za svačije zdravlje, al je Lovro zaboravio, da nije samo sin i brat, već i ujak. Hodider bliže, brate, gledj ti moga dječka i taj nešta valja, ne budi mu uroka, doda mlada žena, skinuv maramu s glave svoga jedinčeta.

— Gle ga no! Lovro! nasmija se svâk, pa reci po duši, nije li se taj mali debeljaković vrgo na mater. Pun je kao jabuka, pa to ti nisu miši dovukli, je l' Kato? I poljubi muž mladu ženu i crnomanjasto čedašce, koje se je toli pametno i milo smiešilo ujaku.

— Id pogani jeziče! lupnu žena pecavoga si muža lako po ruci, vidi ti se, da nisi na tašte. Misliš ti, da nam je brat došo iz grada, da tvoje bajke sluša? Prodike ti treba i prodike.

I svi se od srdca nasmijaše. Brzo minuo smieh Lovru. Čelo mu se zamrači. Zamislio se. Sretnih li ljudi! Tu je života, prava, zdrava života. A on? Pogledao crnu haljinu, zadrhtalo mu srdce! Pogledao majku, i smirio se.

Napokon da se vrati u grad. „Pusti mene,” reče majka sestri spremajuć Lovrinu robu, „pusti mene, sama ću. Što ti znaš!” I plačuć na tiho skladala prtljagu. Na polazku uhvatila Lovru za ruku i taruć si suze govorila: „Moli za me sinko, moli. Liepo umieš govoriti, kao da je štampano, znat ćeš i liepo molit. Oj sretna sam i presretna! Oprosti, ti si već sad gospodin — al ja sam ti majka, majka!”

Poslije tih vedrih dana nastade u Lovrinoj duši noć, tamna noć, burna noć. Dugi hodnici sjeminišta zievahu nanj kao otvorena ždriela. Lovro se odbi od drugova. Bivao sve bljedji. Stao je moliti, moliti pritiskajuć čelo na molitvenik. Al dim njegove žrtve ne vinuo se uz nebo, dim se gubio po tlih. Zakopao se u Augustina, Hrisostoma i druge svete otce, zadubio u psalme. Badava, badava! Duh mu se svraćao na Berangera, Göthea, Byrona i Mickievića. Tu je nalazio sebe. Duša bijaše mu kao Byronov Mazeppa, privezan krutom sudbom na biesna hata — na vrieme. Vrieme, mladost leti, duša ranjena, krvava. Lovro stao čitati, učiti u noć. Al nije učio svetih otaca. Učio poviest, jezike, matematiku. Ne bijaše Lovro pjesnik, to jest ne imaše tvorne pjesničke sile. Al mu duh bijaše ognjevit zmaj. Primiv toliko slika pjesničkih velikana, toliku silu razlikih mislih i osjećaja u sebe, buktilo mu srdce kao vatrena gora. Bivao sve bliedji, sve suhlji, a oči sve plamnije. Nadjoše u njega Kanta, nadjoše Rousseauove „Confessions”. Mrko gledaše ga predstojnik od onoga dana. „Vas je obsjeo nečisti duh, vi ste pust svjetovnjak, pod svetom haljinom!” Od onog dana nije bilo mira. Predstojnik bude mu krvnim neprijateljem. „Vi ste husita, heretik!” ukori ga „čita li se vječna mudrost u tih krivovjernih stihovih?”

— Ne, odvrati mu Lovro, ja sam sveti Lavrencij, vi me pržite na roštilju!

— Propast tvoja od tebe samoga! zagrmi predstojnik, ne spadajući ni pošto u red krotkih pobožnih pastira stada Kristova.

Lovro stisnuo zube, pohitio u vrt, čitao Tomu od Kempisa al odmah zatim Prešernove sonete. I skoro bude posve robom Petrarkinih zvonkih lanaca.

Za vrieme drugih praznika povede neki drug bogoslovac Lovru sobom u rodno si mjesto. Bijaše to seoce u krasnoj gorskoj krajini. Ne daleko sela stajaše vlastelinski dvorac. Domaćina čovjek vrlo naobražen i prijazan, pozvao bi često mlade bogoslove k sebi. U kitnjastom perivoju, na liepih brežuljcih bilo do volje zabave. U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka, i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, van reda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je francezki, pa je francezku knjigu i dobro poznavala. I Lovro bijaše tomu jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo, da su mladi svetac i crnooka plavka mnogo medj sobom čevrljali o cvieću, o suncu, o glasbi, o Berangeru i o koječem. Mladica bijaše živa, vrlo živa. Dosjetljivost i oštroumlje mililo se Malvini — tako bijaše joj ime — nad sve ino. S toga je i rado govorila sa Lovrom. Oko joj pri tom sipalo iskre; al kad je govor udario u življe, prenula bi se Malvina, oko joj budne ozbiljnim. Jedno ljetno po podne uputi se Lovro sam u dvorac, koji no je samo razizemlje gradjen bio. S daleka ozivali se zvuci glasovira. Lovro zaviri na prozor u kuću. Malvina sjedjaše za glasovirom. Zavjese bijahu na polak spuštene, samo nekoliko sunčanih zraka dopiralo u polutamnu sobu, al te zrake titrale nad zlatnom glavicom Malvine. Prava Rembrandtova slika. Igrala Schubertovu pjesmu. Lovri kao da su se noge uštapile u zemlju, al napokon udje u kuću, u salon, gdje je Malvina sjedila. Kroz smieh kimnu djevica dva tri puta, pa je dalje prebirala tipke. Lovro sjede u prikrajak niem, zanesen. Bog zna o čem je razmišljao. Čelo mu bilo sad gladko, sad mrko, oči sad sanjive, sad vatrene. Malvinine ruke kao da su prebirale njegovo srdce. Na jednoč probliedi, skoči. Malvina se lecnu, glasovir umuknu.

— Za boga, šta vam je? upita djevojka.

— Ništa, ništa, iztisnu težkom mukom Lovro.

— Govorite molim vas.

— Da govorim? U istinu? Da govorim? zapita muklim glasom bogoslov.

— E dà!

— Ja — vas ljubim, odvrati u pol glasa mladić.

Za jedan čas zašutiše oba. Lovro osta kao kamen, djevojka osviesti se, lagano podje k mladiću, ustaviv se pred njim uhvati ga za obie ruke i progovori od srdca:

— Lovro! Vi ste pametan, ljubezan čovjek. Vjerujte, da umiem cienit vrelo vaše srdce, genijalni vaš duh, al na vaše rieči ne znam vam odgovoriti, ne smiem. Crna vam halja nije mi dala ni misliti o tom. Al s bogom — inače bih stala razmišljati — s bogom, prijatelju moj! I nesta djevojke.

— S bogom — dahnu Lovro, — Gospode, budi volja tvoja!

Laganim korakom odmicao se mladić od dvorca. Kraj šumice sjede na panj. Sunce zašlo, stada se vratila, zanoćila nojca i sinule zviezde, a Lovro sjedjaše poniknute glave na panju. Hladan vjetar duhnu s gore. Lovro zadrkta, ustade. „S bogom!” šapnu još jednom i nesta ga za šumicom.

Drugog dana vrati se Lovro u Ljubljanu, a Malvina podje u Trst.

Odsada gotovo ne stalo misli iz Lovrine glave. Samo jedno mjesto u njegovu tielu bijaše živo, mahnito — samo srdce bijaše mu živo, a sve ostalo tielo mrtvo. Al srdce ga je bolilo; bijaše mu da ga izčupa iz grudi. Po ciele dane znao Lovro po svojoj sobici koracati amo tamo niem, blied, bez sviesti. Glas orgulja činjaše mu se olujom, gdje bjesni na uzbibanom moru, sveta pjesma bijaše njegovu uhu izdisanje umirućih a rieči njegove molitve ne bijahu neg zrna, padajuća na pust, neplodan kamen. Ah koliko je puti zavidio mramornim svetcem u crkvi njihovo mjesto. Zašto niesam ja na vašem mjestu? U vas je mozak i srdce, u vas je sve od hladna mramorkamena. Malo kada je Lovro spavao. A kad je usnuo na časak, mučili ga snovi. On da je bio ptica podrezanih krila, zatvorena u gajbi. A vani u zelenu lugu sjedio na grančici slavuljak, slažući mile pjesme. I htio poletiti iz gajbe, poletiti svomu slavuljku u zelenom lugu. Tri puta razmahnuo krila, tri puta lupi glavom u gajbu i s glave poteče mu krv. Strašna li sna!

Lovro ginuo od dana do dana. Malvina bi mojom bila, da me ne sapinje crna haljina. Ta misao osvajaše mu cielu dušu. Predstojnik nije mario izpitivati ranu mladog pitomca, ne bijaše on dobar pastir. Vanjski obredi vriedili u njega više, nego skrušenost srdca, nego čista duša. S toga je Lovri bilo svak dan od njega ukora. Za svaku malicu znao uštinuti jadnika. Lovro da sdvoji.

— Ne zabadajte oštrih si nokata u moje srdce, vrisnu jednog dana Lovro, tako mi spasa moga, poludit ću.

Mladić obolje. Lovro bijaše medj svećenstvom poznat kao vele uman mladić, osobito mu je volio neki starac kanonik, vriedna pobožna glava. Dočuv o Lovrinoj bolesti, podje u sjeminište. Bolest išla na bolje, al mladić bijaše slab. Kanonik sjednu do njegove postelje.

— Sinko! reče dobri starac, dojaviše mi da boluješ. Zato me evo ovdje. Kako ti je? Kazuj mi, što te boli. Govorili mi ljudi, da si od više vremena blied, žalostan. Kazuj bez obzira, kao da govoriš svomu otcu, svomu izpovjedniku.

— Hvala vam prečastni otče, odvrati bolestnik slabim glasom, hvala za vašu otčinsku brigu. Da vam sve kažem? Bože! mogu li?

— Kazuj sinko!

— Dobro. Hoću. Al molim vas, ne ljutite se na mene. Nesretan sam, srdce mi boluje.

— Kako srdce?

— Velika je stvar, sveta je stvar služiti vas smrtni viek bogu — i samo bogu. Ali tomu se hoće, otče, jakosti, junačtva. Ne može to svatko. Mnogi su pozvani, riedki izabrani. I mene je kob krenula na taj sveti put. Nu žalibože podjoh krivim putem. Niesam ja izabranik. Srdce mi kipi, duša preza u sviet, a niesam junak, da se svladam. Sveta haljina gori na meni, spalit će me. A šta ću ja? Budući slugom božjom, htio bih mu služit svim srdcem. Ne ću da budem pol čovjeka. A ne mogu. To mi je bolest. Sudite mi i neka mi bog sudi, ja niesam kriv.

— Nesretan si, sinko moj, razumiem, ti izabranik nisi, vidim. Žao mi te je. Nadah se, da ćeš puku vieran pastir biti. Neću te korit, kao što bi drugi možda činio. Bolje da budeš valjan svjetovnjak, nego li nevriedan svećenik. Znam da se svetomu zvanju hoće junačtva. Reče mi, da ti srdce boluje. Ljubiš li možbit ženu?

— Ljubim otče!

— Ako je samo to, proći će taj san mladosti.

— Nije samo to. Proći će taj san, jer mora proći, al ne izlieči to moje rane. Duša gine za širokim svietom, u mome srdcu ne bude nikad svetoga mira.

— Kad je tako, ne ću te više nutkati. Idi u miru, ja te blagosivljem. Čudni su putevi providnosti, razni su putevi čovjeka. Idi, kuda te želja vuče, i tiem putem možeš doći do spasa. Govorit ću, da te odpuste, pa uztreba l' ti poslije moje pomoći, zadji pod moj krov, naći ćeš otca.

Sretan spusti mladić bolnu glavu na starčevu ruku i nakvasi je vrelimi suzami.

 

nastavak (stranica 3)

 

© 2016 Harvatiya