Dobro došli! Guest!
Četvrtak, 20 Srp 2017, 8:30 PM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Srpanj 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
      1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

3

→ stranica 1 - 2 - 4

Prijan Lovro

 

Za nedjelju dana otvoriše se jednog jutra vrata sjeminišta. Iz kuće izadje blied mladić u svjetskih haljinah — Lovro. Uzdahnu. Slobodan sam, mišljaše i zaboravi na sve. Sunce je sjalo, sve bijaše živo, zeleno. Lovro podje iz grada. Šetao i šetao po zelenih gajevih. Na obronku brežuljka vrh grada sjeo mladić. Oči mu letile po gorah, po dolinah. Uživao je ne misleći ništa. Napokon shrva ga san, sladak san. U snu gledao je Malvinu, sjedeću za glasovirom. Oko glave drhtalo joj sunce. Malvino! kliknu mladić, gledaj ne stalo je crne haljine. Dodji, dodji! I razširi ruke i — probudi se. Večernja zvona sjetila ga sbilje. Sad je tek počeo razmišljati. Kamo sad? Pogleda prama strani, gdje mu stoji dom. Čelo zamrači mu se. Šta će moji reći? Mogu li k njim? Mogu li? — Moram. Odvažno dignu se Lovro i podje znancu si u grad. U rano jutro drugoga dana već je koracao Lovro cestom put Postojne. Iduć dobru uru dodje do vrška. Naproti njemu idjahu kola, vitlajuć za sobom silnu prašinu. Lovro zadje na brdašce do ceste, da se ukloni prahu. Projurila laka kola. Srdce zazeblo mladića. U kolih sjedjaše fin, mlad gospodin, do njega mlada gospoja. Opaziv putnika probliedi mlada. Bijaše Malvina. Dugo gledaše Lovro za plavetnom joj koprenom, koja se je vijala na jutarnjem suncu. Zatim sjedne na briežuljak. „S bogom!” šapnu, „Dakako, ludjače, dakako! Vlastelinska kći i ubog seljanin! Naravski! Pa čemu i dalje misliti. Srdce ne umuje. Ludo srdce, tko te pita? Šuti, trpi! S bogom!” Hitrim korakom nastavi Lovro putovanje. Napokon opazi rodno si mjesto, opazi otćevu kuću. Bilo mu težko, kao da se je valjalo popeti na ledovito brdo. Dodje bliže. Ah da je ta kuća još sto milja udaljena! Badava nužda mienja zakon. Putem sreo se sa seljaci iz svojega sela. Ljudi bi postojali, u čudu gledali. Odkud mladomu svećeniku svjetovne haljine. Je l' šta skrivio, te ga odtjeraše? Bog zna. Dodje pred kuću. U dvorištu nikoga. Valjda bijahu ljudi na polju za poslom. Uzidje na pristrešak. Vrata bila pootvorena. U sobi sjedila starica preduć i nogom zibajuć diete. Lovro stade, zatim koraknu. Starica pridignu glavu.

— Za rane božje! vrisnu srušiv kolovrat, „sine! sine! Što je od tebe?” Pritisnuv ruke na srdce pade na stolicu. Spopade ju drhtavica. Diete u zibki stade vikati. Lovro stajao smeten. Napokon dosjeti se, skoči potražit otca, te stade starici trti sliepe oči. Majka pootvori oči i pogleda sina si pogledom tužnim, korećim, da mu je srdce pucalo.

— Majko! prihvati u pol glasa Lovro stojeći kao kip od mramora, „oprostite, ne sudite mi krivo. Ne mogu inače. Bog mi je svjedok.”

— Šta si uradio sine? nastavi starica kroz plač, pomozi nam bogorodice! Ubio si nas svih. Našoj kući ne ima više blagoslova. Kako sam si sve to liepo smislila bila, a sada — od svega ništa.

— Al zaklinjem vas slušajte me! Kazat ću — —

U to pojavi se na pragu otac i svâk. Otac zapanji se.

— Ti Lovro?

— Jesam otče!

— Pošto? U tih haljinah? Gdje ti je crno ruho?

— Ostavio sam ga u sjeminištu.

— Zar te otjeraše?

— Otidjoh svoje volje.

— Lude volje! A zašto?

— Bijah nesretan. Niesam rodjen za sveto zvanje svećenika.

— Nesretan? A koja te sreća sada čeka. Zašto si?

— Sviet će mi sreću dati. Učio sam štogodj.

— Valjda ćeš preko mora — u Ameriku?

— Neću.

— Da kamo.

— Ostat ću medju svojima.

— Kod nas? Ne ćeš. Bez djela ne ima jela. A kod nas djela ne ima van plugom i motikom.

— Neću, da se hranim vašim znojem. Vratit ću se u grad. Naći ću pomoći. Al bar za prvi čas dajte mi zakloništa.

— Ne dam. Idi, kud ti drago.

— Taste! uplete se Lovrin svâk — ne naglite. Slušajte ga barem, Bog zna šta je.

— Šuti zete moj! Lovro! Svieta si željan. Idi u sviet. Sretan put. Prenoćit možeš slobodno, al sjutra zorom čisti mi kuću.

— Otče!

— Ništa. Rekoh. A tako će biti.

— Dobro otče! Ići ću.

Starac izidje iz kuće — u selo mrk, zamišljen. Sin zavuče se u komoru, baci se na postelju. Tu ležaše niem. Prsa mu se nadimahu, usne drhtahu. Najednoč zaškrinu vrata. Unidje starica majka?

— Lovro! Ču li me? Lovro! zapenta stara.

— Što je majko? pridignu se Lovro.

— Kazuj mi sve, kako je bilo.

Starica sjednu na postelju kraj Lovre, a ovaj razgali roditeljici svoju ranjenu dušu.

— Liepo govoriš, krasno govoriš, zakima starica kroz suze, ah kako bi ti liepo propoviedao bio. Pa kad je tako, neka bude božja volja, al — al ta rana mi zacieliti neće. Pri tom si starica otrla pregačom suze.

Drugog dana u zoru krenu Lovro natrag u grad, oprostio se sa sestrom i svâkom. Majke ne nadje nigdje. Došav do mjesta, gdje se staza stiče sa drumom, opazi staricu sjedeću podno crvenoga razpela.

— Dočekah te, da te izpratim, Lovro, komadić puta. Evo ti pogače. Sama ju spekoh. I to uzmi, reče majka tisnuv sinu pet škuda krstaških u ruku; znam, trebat ćeš.

Mučeć idjahu časak oboje drumom. Tu se oprostiše. Treba l' vam kazat kako?

Došav u grad podje Lovro ravnim putem starcu kanoniku.

— Prečastni dobrotvore! reče, otac me otjera iz kuće, dodjoh k otcu.

— U dobar čas sinko. Vladin predsjednik izabra te na moju preporuku odgojiteljem svoga sina. Sutra valja ti se selit k njemu.

Na ovaj glas iz ustiju starca dobrotvora uzkliknulo srdce Lovrino od radosti. Biti ću slobodan, bit ću sretan, ozivalo se u njegovoj duši, i jedva se dosjetio, da se valja kanoniku zahvaliti. Tako je negdje kukavnoj ribici, koju voda izbaci na suho, a plima opet ponese u rodni joj stakleni stan, u vodu, gdje se može naplivati od srdca. Lovro pokloni se lično vladinu predsjedniku. Bijaše to grof, dakle aristokrat i birokrat u jedno, nu ni jedno ni drugo, kako se obično piše i razumieva. U njega bijaše finoće i dovoljno nauke, pače i smisla za znanosti i umjetnosti. Svojim uredskim poslovom vješt pokazivao on mnogo zdrava razuma, te je zazirao od činovničkog cjepidlačarenja, koje se rado iztiče kao nepogrešiva premudrost. Bijaše prijatelj puku, a puk njemu. Od srdca je mrzio na činovnike, koji su se višim sve do crne zemlje klanjali, a na obćinstvo pozirali prezirno kao polubogovi. Što više, vladin predsjednik ljubio je svoju obitelj od srdca, a takav čovjek ne može biti tvrd ni u svojih uredskih poslovih. Htio je, da mu sin bude u svem čitav čovjek, koj ne smatra priedsude zakonom naravi. Zato se vele uzradova, da je steko Lovru za učitelja. Mnogi mu to dakako zazirali u potaji, jer molim vas, razpop pa učitelj djeci! To mal da nije grieh. Medjutim nije se predsjednik obzirao na šaputanje svieta, te pozdravi Lovru ovako:

— Da ste mi zdravo gospodine! Veseli me, da sam našao, što sam dugo vremena tražio. Da vam kažem iskreno svoje mnienje. Vi ne ćete biti mojemu sinu školnikom, vi ne ćete biti samo gouverneur, već upravo mentor, kako ga biskup Fenélon shvaća. Znam, da ste čovjek iskren, da je u vas značaja. Vidite, to ja želim svomu sinu. Meko je to momče, sakujte mi od njega čelik čovjeka. Bez naravi ne ima u životu računa, a mjerilom u naravi mora da je značaj; ne poznavajte naravi, zlo ste prošli. Vi ćete meni, momu sinu, mojoj obitelji biti prijatelj, i kao prijatelj živit ćete u mojoj kući.”

Tako po prilici govorio je grof. Lovre dojmiše se te rieči milo, novo mu zvanje bude s toga stoputi milije. Mladi razpop preseli se s mjesta u predsjednikovu kuću. Tu mu dakako pred očima puče nov sviet, gospodski sviet. U kući ga pazili kao svoga; udobe i povoljice nudjalo mu se na sve strane, brigi ni traga. Učenik ne bijaše mu razmaženi gospodičić, već zdrav, uman, povodijiv dječak, koj se je znanjem svoga mentora ponosio. Učiteljevanje nije dakle Lovru stajalo mnogo muke, te je uz najveće revnovanje mogao odbit dosta vremena za vlastite nauke. Učio je mnogo, čitao i suviše i svašta. Duh brz, pronicav, vatren ne ide vazda jednom jedinom omjerenom putanjom, no kopa samo sistematički po jednoj znanosti, nalazeći savez medju svimi granami nauke i radeći uspjeh iste spojiti sa živim, praktičnim životom, siže takov duh u sve ljudsko znanje i kuša ga obuhvatiti, koliko mu sile dadu. Takov duh ne poznaje medjaša. To je biljeg ženijalnosti. Takov bijaše i Lovro. Vrlo rado učio matematiku, prirodne znosti i filozofiju; dobro je poznavao poviest, a osobito mu bijaše milo jezikoslovje i učenje stare i nove svjetske književnosti. Poznavanje jezika — a on je sve glavne evropske jezike temeljito poznavao — smatrao je Lovro samo sredstvom, kako i valja, a učeći ih, nije si razbijao glave premudrimi sitnicami bez svrhe, već je on učio postanak, filozofiju, narav jezika. Zavirio bi kadšto i u politične znanosti. Šteta, da nije duboko zavirio u njih; oštri mu um bio bi našao mnogo hrane u toj struci. Lovrina nauka ne bijaše pusto pamtenje, svagda je stvar promatrao kritički; sudio je oštro, izvorno, razlagao jasno, kratko. Tako prolazilo vrieme Lovri voljko, udobno, prosto nenaravskih stega i dužnosti, protivnih njegovoj volji i želji. Mladi grof priljubio se uz njega kao uz starijega brata, revnovao učeći, te liepo uspievao. A i Lovro ne smatrao učenika van bratom. S njime zimi zimovao u gradu, proljetovao na putu, a ljetovao u seoskom dvorcu.

Lovro disaše slobodno, sretno. Što više, Lovro posve se prevrnuo. A nije ni čudo. Kako je gledao taj sviet ubogi zvonarski dječak, krotko djače, niklo iz seoske kolibe, snuždeni mladi bogoslov? Zvonarski dječak vidio sa tornja svoga da imade visokih, gospodskih krovova, al bog zna, što se pod timi krovovi taji, ubogo djače gledalo čudom svietle visoke prozore gospodskih palača i brze bogate kočije, a snuždenomu bogoslovu odzivala se vjekovita jeka sred pustih zidina: „Ti se moraš odreći svieta.” A sad? Sad je Lovro koracao po gladkom parketu palače, sjedio na mekoj sjediljci gospodskoj, blagovao na srebrnom pladnju kao i gospoda, gledao i dielio sav gospodski život, sve njegove spletke, velike malice, ozbiljno i smiešno takmenje, učio prazne velikane i umne patuljke, u kratko sad je virio u dušu svietu, koj vlada svietom. S prvine bio se nekako smeo budući neuk svjetskomu običaju, jedan časak driemala mu kritična sila, al mu se duh u brzo oporavi, te je zvao novi taj sviet pred sud svojega uma. Gospoda klanjala mu se dva puta: kao prijatelju predsjednika i kao čovjeku vrlo umnu. Kad glavari štuju vrline duha, padaju pred njom mali velikani na koljena, jer im se gospodsko to štovanje čini tek pravim pečatom božjega dara.

Jedne večeri bio u predsjednikovih dvorih „thé dansant”. Skupilo se liepo družtvo nu s veće strane birokratičko, dakle ponešto ukočeno. I Lovro dieleći tu zabavu gledao je to medjusobno klanjanje. Kad se pojavi predsjednik te baci nekoliko pošalica, nasmieši se družtvo po dužnosti i budne za čas živahnije. A kad predsjednik Lovri stisnu prijateljski ruku, nastade šaputanje i gospoda stadoše oblietati Lovru. U jedan put pojavi se pred njim mlad, vrlo nacifran gospodičić. Pokloniv se lagano predstavi se, govoreć kroz nos: „Ferdinand N., kotarski predstojnik.”

— Osobita mi je čast, odvrati Lovro ravnodušno.

— Oprostite mi smjelost moju, veleštovani gospodine! nastavi predstojnik igrajuć svojim očalinom, „nu htjedoh svakako doviti se sreće s vami se upoznati prije, nego vas pozdravim u svojoj kući.”

— U vašoj kući?

— Ah! ne znate? Tim bolje. Superbe! Njegova preuzvišenost gospodin vladin predsjednik izvolio je primit moj smjerni poziv, da mu mladi gospodin grof dodje budućih praznika na moje imanje u L. Divna krajina.

— Poznata mi je. Krasna je, odvrati Lovro i sjenka proleti njegovim čelom.

— Jel te? Krasna. Veseli me, da mi to i vi, veleštovani gospodine, kao čuven poznavalac krasote potvrdiste. Nadam se tvrdo, da ćemo ondje veselih dana proživiti.

— Liepa vam hvala unapried!

— Al kad se naše poznanstvo toli sretno zametnulo, dozvolite, da ga dopunim, da vas predstavim svojoj gospoji. I ona ljubi osobito umjetnost.

— Bit će mi velika čast. Molim vas za to, gospodine predstojniče!

Činovnik uhvatio Lovru pod ruku, i povede ga u drugi salon. Na pragu ustavi se Lovro. Predstojnik čutio, da mladi učenjak drhće.

— Šta vam je? upita predstojnik.

— Ništa, odvrati Lovro, izvolite me predstaviti.

U kutu salona na mekanu naslonjaču odjevena plavetnom svilenom haljinom sjedjaše bujna plavokosa crnooka gospodja. Koketno spustila bila liepu glavu na naslon sjediljke, te hladila biele prsi lepezom. Oko nje titralo nekoliko mladih činovnika u crnom fraku i mladjih poručnika u bieloj uniformi.

G. Lovro N., učenjak i gouverneur mladoga gospodina grofa! — Moja gospoja, Malvina rodjena plemenita L., predstavi predstojnik Lovru svojoj gospodji. Nu, gospodine filozofe, nastavi kroz nos, prepuštam svoju gospoju vašoj dosjetljivosti. Jurišajte živo, pravite joj „cour” po volji. To joj budi kazna za nesretnu migrenu. Moram da igram četvorku sa savjetnicom M., pa eto već je i glasba započela. Adieu ma mie! Adieu monsieur le gouverneur! I odkliznu mladi predstojnik gladkim podom.

 

nastavak (stranica 4)

 

© 2016 Harvatiya