Dobro došli! Guest!
Nedjelja, 24 Ruj 2017, 10:28 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Rujan 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

4

→ stranica 1 - 2 - 3

Prijan Lovro

 

Na prvi pojav Lovrin bila se Malvina stresla kao list o večernjem vjetru. Zatim obori oči i nakloni se dostojanstveno. Lovro? Probliedi na smrt i stajaše časak niem.

— Milostiva gospodjo! uplete se mlad poručnik, spasite nesretnika, učinite me najsretnijim čovjekom, igrajte sa mnom četvorku!

— Hvala! glava me boli! odgovori u kratko predstojnica.

— Dakle sans pardon?1 priskoči golobrad vježbenik karnoga suda.

— Sans pardon, završi Malvina.

Lakokrilo činovničtvo i častničtvo razprši se u brzo izpred očiju liepe okrutnice, tražeći drugdje plesačice.

— Oprostite, milostiva gospodjo! osviesti se Lovro, pokloniv se ponešto nespretno. Zla sreća vrgla me je pred vas, te mjesto zanimiva kola mlade gospode evo mene ovdje, da vam svojom nevještinom dosadjujem. Nu ja niesam tu krivac, samo sam nesretan quid pro quo2, što ga je vaš gospodin suprug izvolio postaviti ovamo, da straži vašu migrenu. Izpričajte moju nevještinu, neima tomu dugo, te izidjoh iz sjemeništa, a takov mlad svetac ne zna za gospodski običaj.

— Sjednite do mene gospodine Lovro! progovori žacavo Malvina, lupkajuć lepezom po svilenoj haljini, sjednite do mene; ne pomaže nikakova izprika, gospodine stražaru moje migrene. Moj muž povjerio me je vama. Vršite svoju dužnost. Ples, kako vidim, slabo vas zanima. Apropos! Rekoste mi, da ste se ostavili svećeničtva, al vi ste, vjerujte, velik jezuita.

— Ja?

— Dà, vi gospodine! Svoj vatreni duh, svoju živu dosjetljivost zaklanjate tobožnjom nevještinom samo da me se riešite.

— Varate se, milostiva gospo! Vi me smatrate slabim čovjekom. Jak sam. Evo sjedoh do vas. Zapoviedajte!

— Dobro! Kažite mi, šta radite sada?

— Uzgojitelj sam grofova sina, odvrati Lovro hladno.

— Znam. Ne pitam vas za vaš putni list, gdje je osoba potanko opisana. Pitam vas kao čovjeka umna, naobražena, komu duh nikad ne miruje: Šta radite sada?

— Učim botaniku.

— Poznavati bilje i cvieće?

— Dà.

— Kako to?

— Velik sam prijatelj prirode. Već odavna bavim se biljarstvom; kupim trave i cvieće i prešam ih u knjigu. Sbirka mi doduše malena, ali poučna.

— Zbilja?

— Nedavno nadjoh ljubicu stisnutu u takovu staru knjigu. Bože kakve promjene! Kad ju prvi put vidjeh, cvietaše divna, svježa pod zelenom travom, sada stisnuta, suha bez života.

— Čemu ta vrlo obična biljarska opazka?

— Da ljubica duše ne ima.

Malvina probliedi, te sakri svoje smeteno lice za lepezu. Za malen časak osovi glavu, kao da je pribrala nove snage.

— Gospodine! prihvati Malvina, vi mi govorite tu o bilju, o cvieću, nu ja ćutim otrov toga bilja, samo trnje toga cvieća. Razumijem vas predobro. Čim vas opazih, domislih se odmah, da će medju nama biti razgovora o minulih danih. Vi ste nekako nestrpljivi. Ne ćete l' me slušat?

— Hoću, milostiva gospodjo!

— Nekad se vidjesmo, ja nevino djevojče poznavajući samo narav, vi mlad bogoslovac, idealista. Vi ste me ljubili — a ja? i ja sam vas ljubila, a to čuvstvo prema svećeniku činilo mi se tolik grieh, da sam ga po svojoj djetinskoj domisli morala okajati svojim životom. Odlučih poći za ne ljubljena, odlučih sliediti trpeć, šuteć put naših družtvenih priedsuda, koje bacaju čuvstvo pod noge, te tako budem suprugom gospodina predstojnika. Ljudi me ciene sretnom, al u istinu nije moja sreća nego komedija pod svilenom haljinom, za finimi čipkami.

— Ne imam prava, ne imam razloga, milostiva gospodjo, pitat za sve, što mi evo dokazaste. Žalim, ako sam povodom bio, da ste svoju sreću promašili, ali ne mogu, da vam se ne zahvalim —

— Na čem?

— Na čuvstvu, što ga u meni probudiste, na čuvstvu, što me razplamti do kraja, da skinem verige sa sebe, koje mi nametnuše. Ljubeći vas strastno skinuh crnu halju, te izidjoh slobodan na sviet. Nu pustimo tu razpravu. Čemu tražiti lieka rani, koja je već zacielila.

Malvina griznu si ustnice. Dobro bje opazila, da joj je romantična doskočica promašila cilj.

— Dà, dà! nastavi nazlobno. Morala je zacieliti. Sudbina je tako htjela. Il sam možebit ja kriva, da se rodih kao kćerka bogata vlastelina, á vi —

— A ja kao ubogo seljače? nasmjehnu se Lovro, i krv uvriedjena ponosa skoči mu na lica. Nieste krivi, liepa gospodjo. To je čista, prosta istina, i vaša žrtva nije nego obična posljedica naših družtvenih okolnosti. Ja medjutim ne žalim toga. Romantična ova epizoda — ne mogu ju po uspjehu inače krstiti — sjetila me je živo, da po svom porodu niesam ništa na tom svietu, bar ljudi dan danas tako misle. Romantička ota epizoda sjeti me, da sakupim svoje vlastite sile i stanem na svoje noge. Čim je više čovjek po sebi zaslužio, tim više valja. Vaš moral, liepa gospodjo, i opet me nuka, da vam se zahvalim. Gledat ću, da budem čovjek — čitav čovjek.

— Vi ste zlobni, preko mjere zlobni, gospodine Lovro.

— Ja prevodim idilu u prozu.

— Vi se samo rugate pojavu svoje prve ljubavi.

— Prvi čin te ljubovne pričice postaje smiešnim, osvrne li se čovjek na prozaičko riešenje. Ta smiešnost nastaje uprav iz kontrasta.

— Gle, gle! „dokliznu predstojnik” gospodin gouverneur lieči valjano migrenu moje gospoje. Čini se, da mi se dobro zabavljaš Malvino!

— Gospodin pripovieda mi vrlo zanimivih crtica iz botanike, nasmjehnu se Malvina pod silu.

— O ljubicah bez duše, g. predstojniče! doda Lovro.

— Zar ima u cvieća duše? zapita u čudu predstojnik.

— Ima kadšto, odvrati Lovro.

— To vi kao učenjak morate bolje razumiti, zapenta predstojnik.

— Al u bodljike ne ima duše! doda Malvina, jer zna čovjeka ranit do krvi.

— Bodljika je prosta biljka, prezirana od svakoga; možda se osvećuje svojom oštrinom svietu, koj ju je posve zavrgao, odvrati Lovro brzo.

— Ja od svega toga, duše mi, ni mrve ne razumiem. Ma foi,3 ništa! nasmija se kroz nos. Vaša biljarska razprava mi je pustom zagonetkom. Razpravite stvar, kako vam se drago, ja perem ruke, pa idem srknut čašicu čaja. Gospodina predstojnika ne sta.

Bodljivi moj gospodine! započe Malvina, da vidite, da vas se ni malo ne bojim, evo moje ruke, povedite me glasoviru u drugi salon. Bojite li se?

— Bog sačuvaj! Ja poznajem samo liepu gospoju predstojnicu i ništa više. Pa kako je ta dama vrlo zabavna, slast mi je prikratiti vrieme kraj nje. Ona boluje na sreću s aristokratičke bolesti migrene, a ja sam seljački porod pa ne umiem plesat. Les extremes se touchent.4 Izvolite, evo ruke.

Lovro povede mladu gospoju do glasovira. Malvina sjedne.

— Šta da igram, šta da pjevam?

— Sve po vašoj volji, milostiva gospo.

— Zar Schubertovu pjesmu? Ne, ne! Znam, da vam Niemci niesu dragi. Hoćete li Prešernovu „Luna sije”?

— U taj par ne bih mogao slušati tih pjesničkih uzdisaja.

— Dakle? lupne predstojnica ponešto ljutito po glasoviru.

— Ritornel iz „Rigoletta”.

— Ha, ha, ha! Nasmija se Malvina, oprosti vam bog taj grieh! Budi po vašem! Brzo prebirala tipke i zapjeva liepim zanešenim glasom:

La donna e mobile
Qual piuma al vento,
Muta d' accento
E di pensier!

Lovro se nasmjehnu i nastavi deklamovat u pol glasa:

Sempre amabile,
Leggiadro il viso
In pianto ed in riso

— E —  m e n z o g n e r !5 Živili! To vam ide od srdca!

— Ferdinande! viknu Malvina, skočiv ljutito.

— Šta zapoviedaš dušo? dotrči predstojnik.

— Ajdemo kući. Laku noć, gospodine Lovro! i pokloniv se tako ode sa mužem si.

— Klanjam se gospo predstojnice! zahvali se Lovro.

U onoj noći dozri u njem nova miso. Ja da ne imam snage, da duhom ne nadkrilim te velikane? Kukavica bih bio, da se otimljem za predstojnikovom srećom. Više, više leti mi, dušo! Lovro stade ozbiljno razmišljati o svojoj budućnosti, te odluči posvetit se višjim državnim znanostim, kad dovrši svoju zadaću u predsjednikovoj kući.


1 sans pardon (franc.) = bez pardona (op. urednika)

2 quid pro quo (lat.) = usluga za uslugu (op. urednika)

3 ma foi (franc.) = iskreno (op. urednika)

4 les extremes se touchent (franc.) = skrajnosti se dodiruju (“suprotnosti se privlače”) (op. urednika)

5 Žena je nepostojana
   kao pero na vjetru
   mienja glas
   i misli

   Uviek milo
   liepo lice
   u suzama ili smiehu
   je  l a ž l j i v o !

   (op. urednika)

 

(nastavak i svršetak u sliedećem broju)

 

© 2016 Harvatiya