Dobro došli! Guest!
Četvrtak, 20 Srp 2017, 8:33 PM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Srpanj 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
      1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

2

→ stranica 1 - 3 - 4

Srbi i Hrvati

 

Hrvati, došav ovamo, bijahu se nastanili jedni medju Dravom i Savom u današnjoj Slavoniji, a ostali na jugu medju bosanskom riekom Vrbasom, Istriom i Jadranskim morem, t. j. u zemljah, koje su Avarom oteli. Nu primorskih gradovah i bližnjih jadranskih otokah, kojih Avari nebiahu držali, niesu ni oni osvojili, nego su stanovnici istih gradovah i otokah i nadalje ostali pod carigradskim žezlom.* Primorske ove strane zvale su se radi toga Dalmatia Romana1, za razliku od ostale Dalmacije, u kojoj stanovahu Hrvati i Srbi. Rimska ova Dalmacija spade pod hrvatsku vladu stoprv za slavnoga hrvatskoga kralja Petra Kriesimira, koji je radi toga i naslov dalmatinskoga kralja primio. Primorski gradovi i bližnji otoci bili su dakle onda već naseljeni, kad su Hrvati i Srbi u Dalmaciju stigli i kad su ih kasnije Hrvati pod svoju vlast okrenuli: no navadno se misli, da su ondje Latini stanovali. Da je ondje bilo i Latinah, buduć da su ovi svom zemljom vladali, to je tako naravno, kao što kod nas ima Niemacah, a u Bosni Osmanlijah. Nu ako ondje sami Latini stanovahu: kako se je to dogodilo, da su najstariji pismeni spomenici iz ovih mjestah, osobito iz gradovah, pisani ili čakavski, ili, istina, latinski, no tako, da se očito vidi, da je latinština ta samo prievod slavenskih mislih. To je spazio i ruski profesor, iztraživalac starih dalmatinskih zakonah, Reutz2, u svom djelu “Verfassung und Rechtszustand der dalmatinischen Küstenstädte und Inseln3. Dorpat4. 1841.” te kaže na strani 5., da čim su starija ondašnja pisma, tim više ima u njih slavenskoga duha i nemože se ni dvoumiti, da su ih pisali Slaveni. Ako pak otoci ovi i stari primorski gradovi ni osvojeni, a kamo-li niesu bili od Hrvatah naseljeni: kako je mogao na njih hrvatski jezik onako mah oteti? Na ovo se pitanje neda drugo odgovoriti, već da su se ondje jošte prije došašća Hrvatah i Srbah nastanili Slaveni, govoreći čakavski. Oni su uživali pod carigradskom vladom mnogo municipalnih slobodah i zato se nehoćahu podložiti Hrvatom, makar i po jeziku srodnim, no u obrazovanosti daleko zaostavšim; kao što se i Dubrovnik otimaše sve do najnovijega vremena svakoj srbsko-hrvatskoj vladi. – Samo ako ovo priznamo, možemo si protumačiti, zašto se jošt i dan danas čakavski najčišće govori na ostrvih i u bližnjih im mjestih, a dalje od mora niti neima čistih Čakavacah.

Još ćemo se bolje o tom uvjeriti, ako stanemo podrobno razglabati čakavsko narječje. I onaj, koji nevjeruje, da su Hrvati i Srblji jednim jezikom govorili, kad su ovamo stigli, mora opet priznati, da im je bio srodan jezik, buduć da su od starine zajedno stanovali, te ih svi pisci za rodjake drže. No ako zavirimo podublje u ustrojstvo čakavskoga jezika, naići ćemo u njem na svojstva i rieči, sasvim protivno duhu iztočne slavenštine, kamo i hrvatsko-srbski jezik spada, a tim primjerenije jeziku zapadnih Slavenah, po imenu Slovenacah, Čehah i Poljakah. Samo mi je žao, što do sada neima čakavske obširne gramatike ni čakavskoga idiotika, koji bi sadržavao sve rieči i izraze ovoga narječja. A vriedno bi bilo posvetiti se tomu poslu, jer bi se toga u čakavštini valjda mnogo našlo, što bi u prilog bilo ne samo slavenskim jezikoslovcem, nego i povjestnikom. No stvar ova je vele mučna, jer koliko ima selah, gotovo toliko ima čakavskih nariečjah, kad što sućnimi svojstvi se rezlikujućih. Al upravo različitost ova, buduć da su sve te razlike primjerene duhu slavenskoga jezika, posvjedočuje koje starinu Čakavacah, koje raznost njihova porekla. Meni je naš revni rodoljub g. M. Sladović priobćio nješto čakavske osobine, koju je ponajviše na otoku Krku (Veglia) iz ustah puka doznao, a nješto sam ja sám iz starih pisamah sakupio: i već ovo malo dokazat će istinu mojih riečih. Ima Čakavacah koji govore: tegtati = (slov.) tehtati; žlahtina (vrst groždja, tako i slov.); tečno = točno: vlih = malo prije; runak = uvojak, odatle naše runo; kire = koji; ner, nere = nego; vazam (slov. vuzem) = uzkrs; vrganj, vrnj = plug; sesec = sisa; tvar = trovanje; vem (slov.) = znam; vzeti, zeti (slov.) = uzeti, i opet uzprijeti; vaspet = opet; deri = tja do; h kćeri (slov.) = ka kćeri, hiža (slov.) = kuća, isto = istina, listo (slov. lestor) = samo, jagla = igla, izkoliti se = dovršiti se, kon = kod, kresti = krasti, resti = rasti, okon = konac, osobojno (slov.) = osobito, tač = tako, učer = jučer, ošće = jošte, ureh = ures; vîd = liečenje, vred = (slov.) odmah; zrcati = ogledati se, zrcalo = ogledalo, domov (slov.) = kući; tar, tare = ter; požgati = požeći; mrtveški (slov.) = mrtvački; lobura = lubura; ladva = ladja; kasnoba (slov.); pirvi, drugdje opet parvi, smardi, čarnilo itd. = prvi itd.; dvera (čes.) = vrata, delji (čes.) =dulji; voljaki (slovački) = tkogod; lis (čes.) = šuma; lisnika = divljaka-jabuka; osilo (čes. osidlo) = vigovi, omče; ret = rt, rât; gdikoli (čes.) = gdjegodier; var, obara (slov. varstvo, obvarovanje) = čuvanje; poličnica (čes. poliček) = pljuska; praviti (čes.) = poviedati; ul (čes.) = ulište; račiti (čes.) = hotjeti; zlati (čes.) = vrst novca; vas (slov. i čes.) = selo; vina (čes.) = krivica; nat (čes.) = cima; laskaći se (čes. leskatji se) = laštiti se; plk (staročes.) = puk; pln (čes.) = pun; dlgo = dugo; mlčati = mučati; slza = suza; klk (ključ od vode); pelnica = punica; a drugdje opet valk = vlk; ili vona = vuna; ili jabelko (čes.) i jaboko = jabuka; jak (čes.) = kako; dim (čes.) = kažem; prasec, kotel itd.; ča i čo (slovački), a po gradovih ca (čes. co) = što;** gledaje, leže, govore itd. (čes.) = gledajuć, ležeć, govoreć itd.; vineti (čes.) =izvaditi; jatra (čes.) = jetra; mani (čes.) = zaman; golac, golica (čes. holek, holka) = mladić, djevojka; izba (slovački) = soba; otavan (čes. zotaven) = okriepljen, smoknuti (čes.) = pokisnuti; poli (čes. podle) = polag; rič (polj.) = stvar, uprašati (polj.) = pitati, okrut (polj.) = posuda, bo(t), (polj.) = jer.

Ako pako čakavsko narječje sravnimo s crkveno-slavenskim narječjem, još ćemo se bolje o tom uvjeriti, da Čakavce valja razlučiti od Hrvatah, došavših sa Srbi u Iliriju. To je bio opazio već g. dr. Božidar Petranović, te piše u Zori dalmatinskoj II. str. 251. “Narod na otocima – uzčuvao je puno više staroslavjanskih rečih, gramatičkih formih i staru slavensku prozodiu nego tako zvani Vlasi.” – I zaista, kad tko stane razglabati čakavštinu, čudom će se začuditi njezinoj srodnosti s narječjem crkveno slavenskim, i to ne samo u pojedinih riečih nego u čitavom ustrojstvu. Čakavsko sklanjanje (deklinacija) slaže se više s crkvenoslavenskim nego štokavsko, po imenu u drugom padežu množine; a ostali su padeži stalniji i stanovniji nego kod Štokavacah. U čakavštini uzdržao se je dvobrojnik (dualis) ne samo u samostavnikah nego i u zaimenikah (pronomen), n. pr. vaju t. j. vas dvojice; i u glagoljah (n. p. sritosta se). Pričestnici i vremena glagoljah mnogo su više razvita nego u štokavštini; Čakavci svršuju prvu osobu sadašnjega vremena u-om n. p. budu, volju, mjesto budem, volim; ovamo ide dočetak homo u množini prošastoga vremena; n. p. veljahomo, veljahote itd. Pisme h se dosljedno piše i izgovara (izim rieči hoću), a mnogi ga Štokavci neizgovaraju; predlog v i va, rabi se mjesto u, n. p. va nebo. – Tomu valja dodati tuštu i tamu riečih crkveno-slavensko-čakavskih, Štokavcem slabo ili ni malo poznatih. Evo samo njekoliko ih, kako mi upravo na um dodjoše: jati = uhvatiti, jazik, saj = ovaj, pečal = briga, čislo = broj, počten = pošten, pročtit = proštiti, dvignut = dignuti, razvi, razmi = osim, hram = sgrada, kri = krv, buku = bukva, (a kod Čakavacah ima jošt i tiki, loki, smoki, ladi itd. = tikva itd.), vina = uzrok; vas i ves = selo, čado = čedo, čest = sreća (prema crkven. “častit”5 = srećan), črid, čred = red, čriz = kroz, daleč = daleko, dil (crk. “dla”6) = radi; dreselje = tuga, har = milost, izući = osobit, izvrstan, kami = kamen, liše = više, obuziti, obezati = obvezati; pogruziti se = zaroniti, prijazan = prijateljstvo, sulica = koplje, teg = posao, trus = potres, vnitati = užeći, zaveliti = zapovjediti, bližik = rodjak, začelo = počelo itd.

Molim štioce, da mi oproste, što im dosadjujem ovim izbrajanjem golih riečih. Znam, da takvo suhoparno izbrajanje negodi onomu, koji nije jezikoslovac: no kad se vadi povjestnički dokaz iz jezika, nije dovoljno gdjekoju rieč napomenuti, već toga treba što se više može nabrojiti, da čitatelji i sami u ustrojstvo jezika zavire. Ja bih mogao ovakvih riečih jošte više navesti, da pišem za same jezikoslovce; no čini mi se, da će mi i ovo dosta biti za moju svrhu, naime za dokazivanje srodnosti čakavskoga i crkvenoga narječja. Ovo crkveno narječje bijaše odprije narodan jezik sadašnjih Bugarah, prije nego što su im ga azijatski tudjinci, svladavši ih i izmiešavši se s njimi, izkvarili. To dokazuju slavenski povjestnici po imenu i Šafařík. Bugari ovi stanovahu izza Srbah; Srbi su medju njimi i Hrvati prebivali. Nu srodnost narječja staro bugarskoga i čakavskoga jasno dokazuje, da su se oba ova plemena dugo miešala, jer se je samo onako mogla razviti tolika srodnost njihova jezika. Ako su pako Čakavci ostatci starih Hrvatah, došavših ovamo malo prije Srbah, nije moguće, da su bili Čakavci u tješnjem odnošenju s Bugari, buduć da su ih od njih Srbi razstavljali. Kako ćemo dakle srodnost ovu drugčije raztumačiti, već ako priznamo, da su u današnjoj Hrvatskoj već prije došašća Hrvatah Slaveni prebivali, koji su se s Bugari, odavno u južnoj Evropi stanujućimi, miešali? Onda pako nije da kako moguće držati Čakavce samo za otražak zatatranskih Hrvatah, nego za starosjedioce sadašnje njihove domovine.

Stari pisci (n. p. Prokopij, koji je živio ok. god. 552 po I.) opisujući Iliriju prije seobe Hrvatah i Srbah na jug, navode mnogo vlastitih imenah, o kojih se nemože dvojiti, da su slavenskoga porekla. Evo što o tom Šafařík sudi u svom djelu “Ueber die Abkunft der Slaven7 str. 147: “Meni je vrlo vjerojatno da istinsko podrietlo svih tih imena mjesta i osoba pripada slavenskim Ilirima koji su ovdje (u Iliriji) uviek ostali prebivati, a s kojima su se kasnije, u različita vremena prije, za vrieme i nakon Justiniana doseljeni sjevernodunajski Slaveni pomiešali. Iz razčlanbe staroslavenskoga crkvenog jezika i njegove uzporedbe s drugim narječjima izgleda prilično jasno da se je ovdje zaista zbilo takvo miešanje.”8 – Od ovih vlastitih imenah samo ćemo njekoja napomenuti: grad Stolpsi9, Colapis (Kupa), Delminium ili Dalminium, njekada Dlmno, sada Duvno (odanle je stekla ime Dalmacia). Kao što smo već gori kazali, ima jošt i današnji dan Čakavacah, koji govore pln, mlčati itd.: nije li dakle vjerovno, da su se oni ovimi vlastitimi imeni služili?

Ono, što sam o čakavskom jeziku naveo, mislim, da će svakoga uvjeriti o osobitih svojstvih ovoga razrječja. Nu ako te osobine dan danas toliko ima, koliko je j' moralo biti prije 1200 godinah, t. j. onda kad su se Hrvati i Srbi ovamo doselili? Jer uzajamnim obćenjem Štokavacah i Čakavacah za sve ovo vrieme mnogo je toga prešlo iz jednoga narječja u drugo, tako da se dan danas već za jedno narječje držati mogu. No valja utuviti, da negovori svaki Čakavac uprav onako kao što smo gori kazali, nego u jednom mjestu ima jedne osobine, a u drugom druge: tako je djelovala na njih pretežna većina Štokavacah, da su se dan danas već svi Čakavci više ili manje od svoga prvobitnoga jezika udaljili. Tim se dogodi, da čakavština, koja je u staro vrieme bila naposebno narječje, dan danas je već samo razrječje štokavštine. Koliko je iz nje u štokavsko narječje prešlo, to se sada nemože više potanko naznačiti, buduć da nam jezik onih starih Hrvatah i Srbah nimalo nije poznat. No buduć da je Čakavacah najviše bilo do mora, dakle u susjedstvu Hrvatah, to je naravno, da je njihov jezik utjecanjem čakavštine isto tako promienjen bio, kao što je s druge strane bugarština utjecala na Srbe. Možda je i u riečih vinac, tilo, kripiti, lipota, (vienac, tielo, kriepiti, ljepota) itd. jedno od svojstvah, koje su štokavski Hrvati od Čakavacah primili; kao što su Srbi e u istih riečih (venac, telo, krepiti) od Bugarah prisvojili. Da su se pako Hrvati i Srbi, došav ovamo, izmiešali s prijašnjimi ovdje stanovavšimi Slaveni, to i Šafařík nagadja u pomenutoj malo prije njemačkoj knjizi, i Kopitar10 u “Hesychii Glossographi discipulus” na str. 62.***

Nu povjestniku nevalja svu svoju sgradu na njekoliko riečih osnovati, te natežuć ih lievo i desno, koješta iz njih izvoditi. Tko na ovakvu temelju povjestnicu gradi, lasno zaluta. Dokazi vadjeni iz pojedinih riečih treba da nam samo podupiru sgradu, a uzdržati je sami nemogu. Treba dakle da se pobrinemo jošt i za druge dokaze, vadjene iz same naravi stvari, iz samoga života naroda, o kojem govorimo.

Ilirski primorci slovili su od starine sa brodarstva i trgovine. Već u vrieme Rimljanah bijahu na glasu mornari, i današnje hrvatsko-dalmatinsko primorje bijaše im glavna brodarnica. Ovdje su gradili svoje brodove, ovdje su kupili vojsku ili momčad za nje.**** – To je sve bilo prije došašća Hrvatah i Srbah. A Konstantin Porphyrogeneta hvali takodjer (u 31. poglavju) silno brodovlje Hrvatah i prostranu njihovu trgovinu. To potvrdjuje i pomorska pomoć, koju su Hrvati dali caru Vasiliji g. 868., kad je išao sa svojim pomorstvom na Saracene kod Bara u Italiji.***** – Kao što je poznato, Hrvati i Srbi došli su ovamo izza Tatrah, iz udaljene od mora zemlje: pomorsko brodarstvo bijaše im dakle stvar tudja, nepoznata; oni bijahu ratari i pastiri. Pošto su se u Iliriju preselili, osvojiše izprva samo poudaljenije od mora strane, kao što to svi pisci poviedaju. Stoprv pomenuti grčki car Vasilije predao im je 230 godinah poslie njihova došašća pobiranje danjka od primorskih gradovah i jadranskih ostrvah.****** Ako sada jošte na um uzmemo, kako je to mučno promieniti u narodu dondašnji način življenja, nekmo-li pretvoriti pastire u mornare: to će nam se sve ovo hrvatsko pomorstvo i njihova pomorska trgovina učiniti pravom zagonetkom, koju ćemo tek onda povoljno odgonenuti, ako uzmemo, da su Hrvati i Srbi, došav ovamo, našli srodne braće, na glasu sa pomorske plovitbe i trgovine, na koju se je i ime jednorodnih i mnogobrojnih zatatranskih došlacah proteglo. Ovo nam potvrdjuje i dogadjaj, štono se je sbio ljeta 662., dakle malo izza seobe Hrvatah i Srbah. Ove godine bili su Hrvati otišli u Apuliju, i to, kao što ljetopisac naročito kaže, “s brojnim brodovljem”11.******* Kada i kako su Hrvati tolikih brodovah stekli? Zar su ih za ono 30 godinah svoga ovdašnjega boravljenja sagradili? Tko zna, kako se sporo brod gradi, tko zna, da jošt i dan danas više godinah prodje, dok se jedan brod sagradi – taj toga neće tvrditi. Da rečemo, da su Hrvati odmah prve godine primorje osvojili, kao što niesu: je-li moguće, da su se za 30 godinah i pomorskomu životu priučili, i morske puteve uvješbali, i brodove graditi naučili, i sbilja množtvo brodovlja sagradili? Eto prošlo je mnogo vjekovah, što su Niemci, zatamanivši baltičke pomorske Slavene, do mora sjeli, pa opet sve do danas, bolni, u zalud uzdišu za flotom!


* Gl. Konst. Porph. pogl. 29.

1 Rimska Dalmacija (op. urednika)

2 Alexander Magnus Fromhold von Reutz (1799-1862), estonski pravni povjestničar (op. urednika)

3 “Ustavni i pravni status dalmatinskih obalnih gradova i otoka” (op. urednika)

4 Grad u Estoniji, današnji Tartu (op. urednika)

** Crkveno-slavensko чьто sastavljeno je od чь (ča) i то, kao što se i u Českoj gdješto govori co-to mjesto co.

5 Transliteracija iz ćirilice: Harvatiya. Izvorni tekst: "частить".

6 Transliteracija iz ćirilice: Harvatiya. Izvorni tekst: "дла".

7 “O dolazku Slavena” (op. urednika)

8 Prievod sa njemačkoga: Harvatiya. Izvorni tekst: "Es ist mir sehr wahrscheinlich, dass alle diese Orts- und Personennamen ihrem wahren Ursprunge nach Eigenthum der hier (in Illyrien) von jeher wohnenden Ueberreste slowenischer Illyrier sind, mit denen sich die später zu verschiedenen Zeiten, vor, unter und nach Justinian eingewanderten norddonauischen Slowenen vermischt haben. Denn dass hier wirklich eine solche Vermischung statt fand, geht aus der Analyse der altslowenischen Kirchensprache und ihrer Vergleichung mit andern Mundarten ziemlich klar hervor."

9 U izvorniku: Στόλπσυ (op. urednika)

10 Jernej Bartol Kopitar (1780-1844), slovenski jezikoslovac (op. urednika)

*** “Srbski rod, rođen je ili od novih sjevernih došljaka iz g. 640., kako želi Porfirogenet, koji ih Srbima i u isto vrieme Hrvatima zove, ili, što je vjerojatnije, samo povećanjem i miešanjem starijih okolnih Slavena, panonske i mezijske braće (t.j. Slovenaca i Bugara), s novim došljacima iz g. 640. Sada ih vole nazivati Ilirima.” (prievod sa latinskoga: Harvatiya. Izvorni tekst: "Serborum genus, natum sive e novis a. 640 a septentrione advenis, ut vult Porphyrogenitus, qui eos Serbos simul et Chrobatos vocat, sive, quod probabilius est, auctum tantum et mixtum veterioribus incolis Slavis, pannoniorum et moesiacorum (t. j. Slovenacah i Bugarah) fratribus, novisque a. 640. advenis. Illyrios eos nunc amant vocare.")

**** Gl. Der österr. Lloyd br. 73. od g. 1843.

***** Gl. Lucii De Regno Croat. et Dalm. L. II. cap. 2.

****** Gl. Const. Porph. u poglav. 30.

11 Prievod sa latinskoga: Harvatiya. Izvorni tekst: "cum multitudine navium".

******* Gl. Paulus Diaconna L. IV. c. 46.

 

nastavak (stranica 3)

 

© 2016 Harvatiya