Dobro došli! Guest!
Četvrtak, 20 Srp 2017, 8:29 PM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Srpanj 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
      1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

3

→ stranica 1 - 2 - 4

Srbi i Hrvati

 

Narodu, u kojega je bila trgovina i obrtnost tako razvita, kao što je bila kod predhrvatskih, rek bi, pimoracah, nije mogao ni duh u mrtvilu i gluposti čamiti. Tomu se možemo s razlogom domišljati, makar i neimali pisanih pomenikah. Oni su dakle imali svoje pismo i svoje knjige; i promotriv zrelo sve okolnosti, mislim da se nećemo od istine odkloniti, ako stavimo, da su se oni ilirski primorci služili glagoljicom, ili, kao što su je stari Hrvati zvali, bukvicom. Na to nas nuka prvo, njezina sličnost s južnimi alfabeti; a da su je Hrvati i Srbi sa sjevera ovamo donieli, bila bi sličnija sjevernim runam. Drugo, velika starost, dapače pravječnost glagoljice. Ćirilica je dosta stara, i opet joj se zna za postanak: a početak glagoljice skriva se u nedostižnoj davnini. Dan danas se znade, da su njekoji od najstarijih crkveno-slavenskih ćirilicom pisanih rukopisah prepisani bili iz glagoljskih, dakle jošte starijih, izvornikah.* I to je važna okolnost, što su se najstariji glagoljski spomenici, dopirući do g. 982., našli kod susiedah starih ilirskih primoracah, kod Bugarah; a Šafařík dokazuje, da je glagoljica, kao što ju Hrvati pišu, već oblikom svojim starija od bugarske; akoprem do sada niesmo našli u Hrvatskoj starijih glagoljskih spomenikah, al odatle se nemože izvoditi, da se neće nikad naći. – Nikola rabski svećenik, prepisav g. 1220. glagoljski psaltir, dodaje, da ga je iz staroga rukopisa prepisao. – Da je pako glagoljica prastarom u Hrvatskoj držana, to medju drugim posvjedočuje bulla pape Innocentija, pisana g. 1248. senjskomu biskupu, u kojoj glagoljicu odobrava, pišuć: “Produljili smo sadržaj tvojega zahtjeva, koji je u Slavoniji posebno pismo, koje klerici te zemlje imaju potvrđeno od b. Jerolima, kojeg se pridržavaju kod slavljenja božanske službe.”1 – Ovdje se kaže, da je sv. Jerolim glagoljicu stvorio. To, istina, povjestnici niječu, s toga bih rekao, da je glagoljica podmetnuta sv. Jerolimu samo zato, da se njegovim ugledom spasi od propasti, na koju bijaše od prenapetih kršćanah osudjivano sve što je bilo pogansko. No ako su jošte g. 1248. vjerovali, da je glagoljica plod uma Jerolimova, koji je živio u IV. stoljeću, svakako je morala biti stara, starija od ćirilice, za koju su onda znali, da ju je sv. Ćiril u IX. stoljeću izumio. Dapače Kopitar se domišlja, da je sv. Ćiril uzeo u ćirilicu jedno trećinu glagoljskih slovah.** – Znamenito je pako to, da najstariji srbsko-hrvatski spomenici niesu pisani čistim štokavskim narječjem, nego kao što u prvo vrieme Srbi pisahu jezikom i azbukom svoih susiedah i učiteljah bugarskih, isto tako pisahu i Hrvati izprva jezikom i pismom svojih u primorju već zatečenih susiedah, t. j. čakavštinom i glagoljicom. Jezik Srbo-Hrvatah došavših u Iliriju, nije bio valjda dovoljno ugladjen, nit je imao pisma: zato su prionuli jedni za Bugare, drugi za stare primorske Slavene (s toga su u Hrvatskoj svi gotovo stari spomenici u primorju pisani); no buduć da su ovdje bili Štokavci brojem pretežniji, zato se je već od starine sve to više štokavštine uvlačilo u knjižtvo, dok je napokon posve mah preotela. Čim se više primičemo našemu vieku, tim više nestaje čakavštine iz knjigah. Moglo bi se reći, da je stoprv Gundulić stazu prokrčio štokavskomu narječju u književnost; akoprem opet neima gotovo naške knjige proste od čakavštine, samo nevalja misliti, da se oba ova razrječja tek rječcom ča razlikuju. – Možda će tko prigovoriti: “Čakavski jezik je očevidno hrapaviji i tvrdji od štokavskoga; pak ako su Čakavci ovdašnji prvoselci, imali bi uprav oni, kao jugovići, imati ugladjeniji i mekaniji jezik od štokavskih sjevernjakah.” – Da stavimo, da je čakavština tvrdja od štokavštine, a prema drugim južnim jezikom, n. p. talijanskomu, imala bi biti blažja i gladja od nje. Hrapavim i tvrdim moglo bi se čakavsko narječje samo zato zvati, što se u njem govori pln, mlčati, vlk itd.; usuprot Čakavci govore smardi, parvi, a ne prvi, smrdi itd. kao Štokavci: dakle se jedna hrapotina može prebiti za drugu, i bit će oba ova narječja izjednačena. Nu ima tu jošte jedna. Čakavsko narječje nije zaista hrapavije od crkveno-slavenskoga, pa ovo je očevidno južni plod; usuprot štokavština nije bogme mekša od ruskoga jezika, koji se je na sjeveru razvio. Dakle je bjelodano, da prigovor ovaj nestoji.

Zavirimo sad u naše stare primorske pisce, da vidimo, kako su zvali jezik, kojim su svoje knjige pisali? Mnogi su od njih živili prije trista godinah, bili su dakle mnogo bliži izvoru nego mi što smo, i mogli su bolje poznavati pravo ime svomu jeziku. Osobito bijahu Dubrovčani u srednjem vieku gotovo jedini trgovci u turskom carstvu, poznavajući svaki kut njegov; po imenu pako bijahu u neprestanom odnošenju sa srbskimi vladaoci, s kojimi su bili toliko ugovorah učinili, i uviek sa Srbi trgovali. Oni su dakle i Srbe i njihov jezik dobro poznavali. Da vidimo pako, kako su svoj književni jezik zvali! Evo u tu svrhu naslovah od njekoliko starih knjigah:

“Istoria svete udovice Judite, u versih hrvatski složena od Marka Marula, Splićanina. U Mletcih g. 1522.”

“Elektra, tragedia itd. Iz veće tudjieh jezika u hrvacki izloženo po Dominiku Zlatariću, Dubrovčaninu. U Bnecieh 1599.”

“Pistule i Evangjelija po sve godišće hrvackim jezikom stumačena od fratra Bernardina Splićanina. U Bnetcih 1495.”

“Pistule i Evanjelja po sve godišće, hrvatskim jezikom stumačena od J. Zborića, Trogiranina. U Bnetcih 1586.”

“Cvit svetih, to jest život svetih itd. prenešen i složen na hrvatski jezik po O. F. Francišku Glaviniću, Istrianinu. U Bnetcih 1628.”

“Svitlost duše verne. Od Fr. Glavinića napisana za ugoditi bratji i vernim, a navlastito hrvackomu jeziku i mojim Istrianom. U Bnecieh 1688.”

“Istumačenje obilnie nauka krstjanskoga, prinešeno u jazik hrvatski zapovidju sv. otca pape Urbana VIII. Tumačenjem Ivana Tomka Marnavića, Bošnjanina. U Rimu 1708.”

“Zakon crkovni složen i upravljen za naučenje i prosvitljenje redovnikov hrvatskoga naroda od Angjela Dela Kosta, popa crkve prvostolne splitske. U Mlecih 1708.”

“Pisan od pakla itd. Složi u Hrvatski jezik Otac F. Lovro iz Ljubuškoga (u Hercegovini). U Mnetcih 1727.”

“Pripravljenje za dostojno reći svetu misu, u hrvatski jezik – privedeno po Otcu fra Bernardinu Pavloviću iz Dubrovnika. U Mletcih 1747.”

Mogao bih nanizati cielu povorku od knjižnih naslovah, kojih pisci življahu u raznih hrvatsko-dalmatinskih mjestah, a svi zovu jezik svoj hrvatskim, ili što im je istovjetno, slovinskim; pa nećeš naći knjige pisane glagoljicom ili latinskom abecedom, koje pisac bi bio jezik svoj srbskim prozvao, dapače knjige pisane i tiskane tako zvanom bosanskom ćirilicom, zovu jezik svoj takodjer hrvatskim ili slovinskim, a ne srbskim.

Pa kako bi ga i mogao bio hrvatski pisac srbskim krstiti, kad su u ono doba sve do novijega vremena Srblji pisali njekom smjesom od crkvenoga, ruskoga i srbskoga narječja, koju su oni serbskim ili serbičeskim jezikom zvali? U književnosti je štokavski jezik sve do ovoga vieka samo kod Hrvatah cvatio: a kod Srbah je njim samo prosti narod govorio i sačuvao ga čista, nepokvarena: obrazovana pako Srbska klasa prezirala je upravo isti ovaj krasni Srbski jezik, dok joj nije oči otvorio neumrli Dositej Obradović, a jošte više slavni Vuk Karadžić. Da tko nemisli, da stvar ikoliko pretjerujem, evo riečih samoga g. V. K. u predgovoru k prvomu izdanju njegova “Srpskoga rječnika” (g. 1818.): “Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika! Dok su Srblji imali svoje kraljeve i careve, da se u ono doba ovako mlogo pisalo, kao što se danas piše po rišćanskim državama, jamačno bi oni počeli još onda svojim jezikom pisati; ali se onda može biti još manje pisalo, nego što se danas piše po Turskim državama; zato se nije trebalo ni starati da ovi ljudi razumiu ono što se piše; a nekoliko ljudi mogli su lasno pisati kojekako. Ostavše diplome od naši kraljeva i od careva, i drugi rukopisi od oni vremena svjedoče, da su pisari u pisanju miješali narodni jezik s crkvenim jezikom, kao i danas što se radi. – Tek 1783-će godine prvi je Dositej Obradović kazao da treba pisati Srpskim jezikom kao što narod govori, i sam je počeo, koliko je znao, tako pisati. Za njim su pošli mnogi učeni Srblji, i za ovo 35 godina napisali različne (tobože Srpske) knjige; ali (za preveliko čudo!) do danas još nemamo ni jedne knjige da je upravo napisana po Srpskoj gramatici, kao što narod govori! – Ponajviše naši književnika i veće gospode Srpske po Mađarskoj kažu, da je slavenski jezik (što imamo danas na njemu bibliju i ostale crkvene knjige) pravi Srpski jezik, a ovaj, što njim govori narod (i oni), da je samo svinjarski i govedarski jezik, i da je pokvaren od prvoga.*** A kako treba danas pisati za Srblje, ni oni svi nijesu složni, nego su se podijelili na dvije strane: jedni kažu da treba pisati pravo slavenski, a narodni jezik ostaviti sa svim, kao pokvaren, svinjarski i govedarski jezik, a drugi (kojije najviše ima) kažu, da netreba upravo ni Slavenski ni Srpski, nego da narodni jezik treba popravljati, i pisati mješovito između obadva jezika, da se približava k Slavenskome i da se gradi književni jezik, da se Slavenski jezik opet povrati u narod i oživi.”2

Da su i hrvatski pisci više putah zalutali, sad mješajuć čakavske i crkveno-slavenske elemente u štokavski jezik, sad dotjerujuć ga na talijansku – to je stvar izvjestna. Ovim sam dokazati samo htio, da niesu imali razloga zvati ga srbskim. – Nu odavde se i to vidi, da je onda g. V. K. o svoj ovoj stvari gotovo onako mislio, kao što ju ja ovdje razlažem; samo što onda tako zvano ikavsko razrječje (gdje se govori vinac, lipo itd.) nije pribrojio srbskomu jeziku, valjda zato, što ga po gotovu sami Hrvati govore. A u “Kovčežiću” već mu je ikavsko razrječje srbsko, i samo čakavsko hrvatsko. – To je jedna od najvećih zaslugah g. V. K. što je srbsko ime, do njega provincialnimi imeni pogaženo i gotovo svagdje zapušteno, po svem srbskom narodu razprostranio i dostojnu mu čast pribavio. Zato mu baš ni nemožemo zamjeriti, što ga je plemenito uzhićenje za narodno njegovo ime podaleko zanielo. “Quandoque bonus dormitat Homerus.”3

“Glas naroda, glas sina Božjega!” reći će tko. Da vidimo dakle, kako narod sám zove svoj jezik. Da ga na iztočnoj strani njegova područja srbskim zove, tomu neima prigovora, kao ni tomu, da ga u Hrvatskoj zove hrvatskim: al da ga tako i u Dalmaciji zove, o tom se je g. V. K. sám uvjerio, putujuć onuda prije njekoliko godinah s g. A. M.4; a da ga u zapadnoj strani Bosne i Hercegovine takodjer hrvatskim zovu, to su nam i ovih danah vjere dostojni svjedoci zasvjedočavali. Time pako neniječemo, da ga u svih ovih zemljah doselivši se u novije vrieme Srblji srbskim zovu, a kadšto u neznanstvu svom i vlaškim ili rackim.

Prigovorit će tko, da Slavonci nezovu jezik svoj hrvatskim nego slavonskim ili šokačkim. To je istina, nu jamačno ga ni srbskim nezovu. – A što su mu nadjenuli ime slavonsko, to su zato učinili, da ga razlikuju od narječja provincijalne Hrvatske. No tjerajući lisicu iztjeraše vuka, jer je upravo provincijalna Hrvatska prava Slavonija, pa i jezik njezin zvao se je odprije lingua slavonica5. Da se pokvareno, latinsko i od tudjinah izmišljeno ime slavonsko nemože na jezik protegnuti, pravo je već g. V. K. u “Kovčežiću” primietio, ”jer je to ime od mjesta, u kom žive, a nije ime kakvoga naroda.” – Da se pako taj tobožnji slavonski jezik hrvatskim ima zvati, to posvjedočuje i povjestnica i narav istoga jezika. Hrvati, doselivši se ovamo, nastanili su se ne samo u sadašnjoj južnoj Hrvatskoj, nego i u sadašnjoj Slavoniji, kao što to Porphyrogeneta (u pogl. 30.) naročito kaže. Rieči njegove potvrdjuje sliedeća povjestnica. Tko nezna za Ljudevita, slavnoga vladaoca ovih posavskih Hrvatah, koji se je prvi odvažio na krvoločne Franke, da narod svoj oslobodi od njihova pretežkoga jarma? – Da su Slavonci pravi Hrvati, vukući lozu od starih Hrvatah (osim kasnijih priseljenikah), to im i jezik njihov dokazuje; jer upravo tako govore, kao što i bosanska i južno-hrvatska braća, zadržav iste one nuance, koje se i u jeziku ovih nalaze, što je nepobitni svjedok njihova zamjenita porekla. Tako n. p. i Slavonac govori našast mjesto nadjen, pričet m. početi, prija m. prije, crkvih m. crkavah, pisat m. pisati; listje itd. m. lišće; došal m. došao; tako i on dodaje glagoljem slovku du, n. p. hoćedu; a drugim riečim ka, n. p. ondika, dolika, i kare, n. p. menikare; i predlog za upotrebljava jednako s njimi, i Slavonac bi upravo tako kazao, kao što čitamo u najstarijem hrvatskom ljetopisu: “za osvetit smrt otca svoga.” Ovamo ide jošt i promjenjivanje dvoglasca ie u i, n. p. vinac, misto itd. Sve ovo nalazimo i u hrvatsko-štokavskom, po imenu pak u čakavskom narječju.**** Al zato opet Čakavcem u Slavoniji neima traga, a to je opet voda na naš mlin. Jer ako su bili stari Hrvati Čakavci, moralo bi ih biti i u Slavoniji, kao što ih svagdje ima, gdje ih u staro doba u veliko nalazimo. No u Slavoniji, naseljenoj od starih Hrvatah, ima samo Štokavacah, a Čakavacah ni malo: dakle ovi posljednji niesu potomci zatatranskih Hrvatah. Ako bi tko kazao, da su Slavonci bili Čakavci i da su samo kasnije primili štokavsko narječje: na to odgovaram, da se to neda nijednim historičkim svjedočanstvom potvrditi. Možda je bilo i po Slavoniji gdješto Čakavacah, nu odavde se nemože ništa izvoditi; jer g. V. K. našao je i u pravih srbskih stranah čakavizmah, n. p. kruh, križati, požuda, velju itd.: pa zar ćemo i odatle izvoditi, da su ondje sami Čakavci stanovali?

Što se dakle stanovnici Slavonije zovu Slavonci, Dalmacije Dalmatinci, Dubrovnika Dubrovčani itd., to su sve imena politička a ne narodna; odatle se nemože dakle ni malo izvoditi, da im nepripada ime Hrvatah. Jer i stanovnici Bačke zovu se Bačvani, Bosne Bošnjaci, Banata Banaćani, Hercegovine Hercegovci itd., nu zato se opet mogu i obćim imenom Srbah služiti.

Odavde se vidi, da se to ni malo neslaže, kad se najprije dokazuje, da se je dosadašnja provincialna Hrvatska odprije zvala Slavonia i jezik njen slovenski; a malo kasnije se tvrdi, da ime Hrvatah pripada po pravu upravo ovim provincialnim Hrvatom.

Da smetnemo za koji čas s uma sve ono, čim se pobija mnenje, da su se Čakavci izza Tatrah sa Srbi ovamo doselili: nehotice nam se nameće pitanje, kud ih je nestalo? Narodi nit neniču nit nepropadaju za jednu noć kao gljive. Po svjedočanstvu Porphyrogenete imali su Hrvati 100,000 pješakah, 60,000 konjanikah, 80 brodovah sa 3200 momčadi, a 100 šajkah sa jedno 1500 momčadi. Sve ovo pokazuje, da je onda Hrvatah mnogo bilo, kad su mogli toliku vojsku uzdržavati. Ako uzmemo, da je svaki dvadeseti vojnik bio, evo ti tri i pol miliuna dušah. Pak ovi svi da su se stopili u šaku Čakavacah? Zašto? Kada? Kako? Quis, quid, ubi etc.6

Na to nam se odgovara: “Mislim, da su se od Srba' i od Turaka' razbjegli, a koji su ostali, oni su se posrbili, zadržavši samo i na onijem mjestima, gdje je u starome slavenskom ѣ.7


* Gl. Šafaříkove Památky hlaholského pisemnictvé, str XIV. (“Spomenici glagoljske književnosti” - op. urednika)

1 Prievod sa latinskoga: Harvatiya. Izvorni tekst: "Porrecta nobis tua petitio continebat, quod in Slavonia est litera specialis, quam illius terrae clerici se habere a b. Hieronymo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis."

** Evo njegovih riečih: “Dovoljno vjerojatno, dragovoljno ili ne, nameće ti se predpostavka da su podunavski Slaveni prije s. Ćirila imali i služili se pismenima glagoljice za civilnu uporabu, kao što su se Niemci služili latiničkim, ali Ćiril je za svoju osobnu porabu od njihova alfabeta samo trećinu (1/3) usvojio, a za ostali dio (2/3) ostavio svoja prikladna jednostavnija grčka pismena, istovriedno mnogim jednostavnijim slavenskim itd.” (Hesych. Gloss. p. 39.) (prievod sa latinskoga: Harvatiya. Izvorni tekst: "Sat probabilis sponte se quasi vel invito tibi obtrudit conjectura, Slavos cisdanubianos ante S. Cyrillum habuisse et ad civilem usum adhibuisse literas glagoliticas, sicut Germani ad usum civilem latinas, sed Cyrillum pro sua ipsius commoditate ex illorum alphabeto nonnisi trientem (1/3) adoptasse, reliqui bessis (2/3) loco retentis commodioribus sibi graecis literis simplicibus, acquivalentibus totidem simplicibus slavis etc.")

*** O pokvarenosti ovoj prijašnjih srbskih pisacah zanimiv nam primjer pripovieda g. V. K. u “Kovčežiću” (str. 24.). Kao što je poznato, Relković je napisao čistim hrvatskim jezikom knjigu “Satir.” Ovo djelo izdade Stefan Raić ćirilskom azbukom, a na naslov stavi, da ju je preveo na prosti srbski jezik. Ovimi bi se riečmi lasno tko zaveo, misleć da je knjiga na Vukov način pisanja dotjerana: a Raić ju je samo izkvario, načiniv od nje crkveno-srbsku smjesu. Tako n. p. mjesto Relkovićeva

Vele ti si lipo uzorita. – Raić napisa:
“Vesma tisi lepo uzorita” (transliteracija iz ćirilice: Harvatiya. Izvorni tekst: "Весьма тиси лепо узорита.")

Pak opet su bili lani njekoji srbski pisci graknuli na prof. A. Mažuranića, što je kazao, da Dositej nije pisao ovim tobožnjim srbskim jezikom, nego onim, kojim Hrvati pišu.

2 Transliteracija iz ćirilice: Harvatiya. Izvorni tekst: "Већ има близу иљада година како Србљи имају своја слова и писмо, a до данас још ни у каквоj књизи немају правога свог језика! Док су Србљи имали своје краљеве и цареве, да се у оно доба овако млого писaло, као што се данас пише по ришћанским државама, јамачно би они почели још онда својим језиком писати; aли се онда може бити још мање пиcaло, него што се данас пише по Турским државама; зато се није требало ни старати да ови људи разумиу оно што се пише; a неколико људи могли су ласно писaти којекако. Ocтавше дипломе од наши краљева и од царева, и други рукописи од они времена cвједоче, да су писари у писању мијешали нaродни језик с црквеним језикoм, као и данас што се ради. – Teк 1783-ће године први је Доситеј Обрадoвић казао да треба писати Српским језикoм као што народ говори, и сам је почео, колико је знао, тако писати. За њим су пошли многи учени Србљи, и за ово 35 година написали различне (тобоже Српске) књиге; али (за превелико чудо!) до данас још немамо ни jeдне књиге да је управо написана по Српској граматици, као што нарoд говори! – Понајвише наши књижевника и веће господе Српске по Маџарској кажу, да је славенски језик (што имамо данас на њему библију и остале црквене књиге) прави Српски језик, а овај, што њим говори народ (и они), да је само свињарски и говедарски језик, и да је покварен од првога. A како треба данас писати за Србље, ни они сви нијесу сложни, него су се подијелили на двије стране: једни кажу да треба писати право славенски, а народни језик оставити са свим, као покварен, свйњарски и говедарски језик, а други (којијe највише има) кажу, да нетреба управо ни Славенски ни Српски, него дa народни језик треба поправљати, и писати мјешовито између обадва jeзика, да се приближава к Славенскoме и да се гради књижевни језик, да се Славенски језик опет поврати у народ и оживи."

3 “Ponekad je dobro spavati, Homeru” (op. urednika)

4 Antun Mažuranić (1805-1888), hrvatski pisac i jezikoslovac. (op. urednika)

5 jezik slavonski (op. urednika)

**** Zapadni pako Slavonci govore napola kekavski.

6 Quis, quid, ubi etc. (lat.) = Tko, što, gdje itd. (op. urednika)

7 je (op. urednika)

 

svršetak (stranica 4)

 

© 2016 Harvatiya