Dobro došli! Guest!
Četvrtak, 20 Srp 2017, 8:27 PM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Srpanj 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
      1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

4

→ stranica 1 - 2 - 3

Srbi i Hrvati

 

Dakle “Hrvati su se od Srba' razbjegli!” To bi se bilo moglo samo onda dogoditi, kad bi bili Srbi Hrvate pobiedili i podjarmili. No ne samo da Srbi niesu nikada Hrvatah nadvladali, dapače se nikada s njimi ni zaratili niesu. Kao što su se pojedine srbske grupe jedna s drugom više putah zavadile, tako su se i hrvatske; a kadšto su se i pojedina plemena srbska sa hrvatskimi oklala: nu Hrvati i Srbi kao narod posvjedočili su cielim svojim životom istinu krasne svoje poslovice, da “krv nije voda” – nikada nije jedan na drugoga ustao. Neima dakle razloga, za koji bi se bili Hrvati od Srbah razbjegli. – No stavimo ipak, rek bi od šale, da su se razbjegli. Kamo su utekli? Bar niesu od Srbah u Srbiju pobjegli? – Pogledajmo sad u narodopis? – Medja je bila njegdašnje srbske i hrvatske Dalmacije rieka Cetina. A svatko se može i sam o tom uvjeriti, da ima dan danas i preko Cetine, sve do Dubrovnika i Kotora ne samo štokavskih Hrvatah (tako bo se sami zovu), nego jošt i Čakavacah. Tako n. p. ostrva Hvar, Brač, Korčula, za koja Konst. Porphyrogeneta izriekom kaže, da su podpala pod Srbe (u pogl. 36.), dan danas su gotovo sva čakavska. – Može-li se po tom tvrditi, da su Čakavci ostatci starih Hrvatah, ili da su se Hrvati od Srbah razbjegli? – U starijih dubrovačkih pisacah nalazimo takodjer puno čakavštine, i nemože se sumnjati, da je i ondje bilo Čakavacah: zar su se i ovi od Srbah u Srbiju bili razbjegli? Dapače čakavštine ima i u Crnojgori, i ondje govore poklič, remik, rabota; gleda (mjesto gledao), vazda, na sviet (m. na svietu), vi, ni (dual m. vas, nas) itd., a Crnogorci su se odprije i sami zvali Hrvati, dok nije pokojni vladika ime srbsko kod njih razprostranio; no u Carigradu poznati su i dan danas samo pod imenom Hrvatah. To su oni Hrvati, o kojih smo više putah u novinah čitali, da grade saveznikom željeznicu u Krimu. – Bili smo nakanili smetnuti s uma naše mnenje o postanku Čakavacah: pa evo nehotice nailazimo na nove dokaze toga mnenja. – No da čujemo dalje!

“Hrvati su se razbjegli od Turakah!” kaže se nadalje, da se dokaže, zašto ih je dan danas tako malo; računajuć ovamo naravno samo Čakavce. No svatko znade, da Srbi stanuju medju Turci i Hrvati, i da Turci samo preko srbskih krajevah mogu do Hrvatske doprieti. Pak eto čuda! Hrvati su se od biesnih Turakah razbjegli po svietu kao rakova djeca: a Srbi su se pod turskimi kopitami razplodili i razmnožili. Koliko to protuslovje! – Većim pravom moglo bi se baš protivno dokazati, jer povjestnica svjedoči, da Turci niesu ni toliko Hrvatske osvojili koliko Srbije, ni tako ju dugo držali kao što su Srbiju.

I ako se povratimo u stara vremena, naći ćemo naročitih datah, ne samo da su se upravo Srbi razbjegli nego jošt i to, da su baš u Hrvatah utočišta našli. Tako bugarski car Simeon ok. g. 925. provali u Srbiju, i sav narod, što nije pobjegao k Hrvatom, zarobi i odvede sa sobom. Dapače je (valjda radi ovoga utočišta) g. 927. i na Hrvate udario, al je bio od njih hametom potučen.* Stoprv g. 934. sakupio je bio srbski vojvoda Česlav razštrkane po Hrvatskoj Srbe i osvojio opet svoju domovinu. – Da mučim o kosovskom boju, o kojem pjeva srbski pjesnik, pok. vladika crnogorski:

“Srbskoj kapi svud ime pogibe!
Postadoše lavi ratarima,
Izturči se plahi i lakomi. –
Što uteče izpod sablje turske,
Što na vjeru pravu nepohuli,
Što se nehće u lance vezati,
To se sbježa u ove planine,
Da ginemo i krv prolivamo!”

No zato opet nijednomu Hrvatu nije na um palo dokazivati, da je Srbah nestalo i da su se pohrvatili. Ta gledajmo nesretnu Bosnu! Koliko ju vjekovah bezdušni Turci svakih mukah muče, pa narod naš niesu opet sve do sada niti razselili, niti iztriebili. Nemojmo dakle izmišljenimi historičkimi dati jedan drugoga upravo vriedjati.

“Hrvati su se posrbili!” Tu opet neima nikakva razloga, zašto bi to bili uradili. Srbi političke vlasti nikada niesu na Hrvate protegli, samo Dubrovnik im je jedno vrieme danjak plaćao. Na znanstvenom polju niesu takodjer Srbi Hrvatom prednjačili, pače, kao što smo već vidjeli, Hrvati su prvi svoje štokavsko narječje u knjižtvo uveli; dapače po mnenju Srboljuba, Rusa Hilferdinga, Srbi su se za Hrvati povodili. Evo što on piše u svom vrstnom djelu “Писма объ исторіи Сербовъ и Болгapъ”1 (na str. 220). “Do sad, tiekom cielog razdoblja u kojem smo bili vođeni pričom Konstantina Porfirogeneta, hrvatski narod se stalno pojavljuje glavnim poviestnim djelatnikom i pokretačem u slavenskom Iliriku, povlačeći za sobom i Srbe, još uronjene u nekakvu mladenačku bezvoljnost. Hrvati su prvi došli iz izza Karpata u Ilirik, Srbi su sliedili za njima; Hrvati su prvi pokršteni, u VII. stoljeću, i među njima, iako u latinskom gradu koji nije bio u njihovoj vlasti (Splitu), bila je osnovana nadbiskupija za ilirske Slavene; kroz njihovu zemlju kršćanstvo je bilo proslieđeno Srbima; prvi opet u IX. stoljeću, Hrvati obnoviše, uz pomoć odnosa s Rimom i Konstantinopolom, u njih zamrlo kršćanstvo, i prvi pokazaše na djelu predanost crkvi; Srbi su išli za njima; u Hrvata je započela slavenska narodna propovjed, prije nego u Srba, ona je doniela plodove; na koncu, u X. st., kad je vlastoljubivi bugarski car stao pomišljati o osvajanju jadranskoga područja, Srbija mu je dopustila miešanje u svoje unutarnje stvari i postala njegovom žrtvom, a Hrvati su pobjedonosno obranili svoju neodvisnost, dali sebi primiti bježeće Srbe i zatim im pomogli, kad se Česlav2 povratio u domovinu kao obnovitelj.”3

Ovo niesam zato naveo, da umalim pred svietom slavna djela srbskoga naroda (srbska slava procvala je u svem veličanstvu stoprv u drugoj periodi, kad su bili Hrvati već s Ugarskom sdruženi): nego samo da se vidi, kako grieše oni srbski pisci, koji u svojoj sliepoj strasti nedostojno o Hrvatih pišu.

“Kažider nam dakle, gdje su Srbi, a gdje su Hrvati. Gdje je medja od oba ova naroda i njihova jezika?” Toga niti mogu ja kazati, niti itko na svietu.** Da uzmemo za tu medju stare granice. Onda današnje vojvodstvo nebi se moglo zvati srbskim, jer u staro doba nije ondje bilo Srbah nego Bugarah. – Da uzmemo za medju razrječja i-kavsko i ie-kavsko, tim se neda takodjer područje jednoga i drugoga naroda ustanoviti, buduć da se vrlo često u istom selu i jedno i drugo govori; da kažemo, da je ono hrvatsko, gdje ima čakavštine, to bi se takodjer krivo činilo Srbljem, jer kao što oni priznaju, tragovah čakavštine ima i u granicah stare Srbije. – Da uzmemo za medju ćirilsku azbuku i latinsku abecedu, to nas takodjer neće k cilju dovesti. Jer bosanskom ćirilicom služili su se upravo samo Hrvati, a sadašnjom ćirilicom tiskane su knjige i u Zagrebu, kao što ima knjigah tiskanih u Biogradu latinskom abecedom, i tako bi Biograd tobože Hrvatom pripao, a Zagreb Srbljem. – Da uzmemo vjeru za medju, to će biti jošte veća mješovina. Jer kao što g. V. K. pravo kaže, da ima Srbah pravoslavnih, katoličkih i turskih, tako kažemo i mi, da ima i Hrvatah od sva ova tri zakona. Ako jošt uzmemo na um, da na više mjestah, gdje su sada pravoslavni, bilo je odprije katolikah, i opet gdje su katolici, da je pravoslavna vjera vladala: onda ćemo se podpunoma uvjeriti o tom, da se vjerom nerazlikuje jedan narod od drugoga. – Da uzmemo za medju sadašnje političke granice: onda bi svi oni Bugari i Rumuni, kojih sila živi u sadašnjoj iztočnoj Srbiji, bili pravi Srbi, a nezna se, komu bi pripala Bosna, Hercegovina itd. – Dakle nije moguće naznačiti potanko granicu, kojom se luči hrvatski narod od srbskoga.

Iz svega ovoga, što do sada rekoh, vidi se, da su Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koliena. Ovu istinu potvrdjuje ciela povjestnica: već u staro vrieme držali su ih pisci za jedan narod,*** i pravo kaže sám g. V. K. na str. 19. svoga “Kovčežića,” “da vrlo lasno može biti, da su Srbi i Hrvati, kad su se amo doselili, bili jedan narod pod dva različna imena; i da to svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod.” Ako su pako bili jedan narod, mora da su imali i jedan jezik, tà narodi se upravo jezikom razlikuju. Kakav je to jezik bio, kojim Srbi i Hrvati onda govorahu, kad su ovamo došli, o tom se samo toliko zna, da je bio od prilike onaj isti, koji je i dan danas; nu potanko se to neda ustanoviti, buduć da neima pisanih spomenikah od one dobe: prepirati se dakle o tom, u čem se je razlikovao jezik Hrvatah od jezika Srbah, to će reći iztraživati Markove konake. Ako je možda i bilo kakve razlike u njihovu jeziku, nestade je za ono tisuću godinah neprestanoga obćenja, miešanja i seljenja. A takve stvari, kao što je n. p. razno izgovaranje crkveno-slavenskoga ѣ, sad kao e, sad kao i, sad kao ie, to se nemože držati za razlučilo jednoga jezika od drugoga, kao što se nedrži ni u ruskom jeziku; jer neima na svietu povećega naroda, u kojega nebi bilo, neću reći ovakvih, nego puno znatnijih razlikah. Pomislimo samo na Talijane i Niemce, kolikih tu ima nariečjah i razriečjah, pak opet se drže za narod jednoga jezika. Srbi su se s vremenom razprostranili na iztok i sjever; Hrvati su se pružili na zapad i jug. Srbi su si pridružili sila Bugarah, primivši i u svoj jezik mnogo bugarske osobine: Hrvati su si pripojili Čakavce i Kekavce, prelivši u svoj jezik koješta iz njihova narječja. Zato se svi ovi mogu nazvati narod jednog jezika, kao što ih je bio nazvao već mudri Dositej Obradović, pišuć: “Ko nezna da žitelji crnogorski, dalmatinski, hercegovski, bosanski, srbijski, horvatski, slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlahah) jednim istim jezikom govore?” Nevalja dakle radi neznatne razlike u govoru turati koga iz hrama obće narodnosti; već ono, što su jedni i drugi granice naroda razprostranili, neka se drži za obću stečevinu, a ne za razlog razdora. – Dobro bi zaista bilo, da se Srbi i Hrvati jednim imenom zovu; nu različitost imena nemože im, ako su pametni, smetati u tom, da se ljube i štuju, kao što nesmeta rodjenoj braći da se paze, što se jedan Ivan zove, a drugi Pavao. Isto tako misli o predmetu tom u glavnoj stvari i učeni Šafařík, i buduć da ga i sami Srbi za svoga prijatelja (i to svim pravom) drže, zato nam se nemože na ino nego navesti od rieči do rieči njegovo mnenje o toj stvari. Ugled tolika muža učinit će možda, da moje umovanje o Srbih i Hrvatih nebude onako samo naprečac zabačeno. Šafařík zaglavljuje svoje razglabanje najstarije srbsko-hrvatske povjestnice ovimi važnimi riečmi****:

“Na postanak dvojnih narječja u krugu starih Hrvata, različiti iztraživači gledaju različno. Neki misle, da postanak jednog od njih pada u novije doba, u to vrieme, kad su po upadima turskim napušteni Hrvati opet naseljeni bili bježećim migrantima (Uskocima) iz Bosne, Hercegovine i Srbije. Što bi se možda o Slavoniji, od Turaka dulje porobljene, moglo donekle priznati, iako ni tamo jako smisleno nije, o zapadnim Hrvatima razumno se tvrdit ne može. Ne samo da pomorski kraj od Cetine do Istre, gdje se sad govori ilirski, nikad nije bio cieli napušten i ponovno naseljen ljudima srbskoga roda, nego štoviše, najstariji pismeni spomenici svjedoče, da je tamo već u 9-om i 10-om stolj. vladalo narječje podpuno slično današnjem. Drugi zamišljaju da su izvorni Hrvati prihvatili jezik bosanskih i južnodalmatinskih Ilira, nakon što su odbacili svoje domaće narječje. To predmnienje ima još puno manje smisla, nego prvo. Takva zamjena morala se zbiti već tiekom migracija g. 640-800.; ni tada, kao ni kasnije, razdrobljeni Srbi i Iliri nisu imali su tako veliki upliv na neodvisne Hrvate, da bi im mogli nametnuti svoja narječja. Ne ostaje dakle, nego uzeti za izpravno, što proizlazi iz sebe, da su u starih Hrvata, kako danas, tako i u prastaro doba, vladala dva, dakako nešto malo od sebe različita narječja, čijih podrietlo se mora tražiti u raznolikim slavenskim obiteljima i granama, u onim zemljama koje su nastavali. Stanovnici jugozapadni Hrvati, premda imenom različiti od Srba, narječjem od njih nisu bili različiti: oboji su nekada prebivali u jednom te istom zakarpatskom kraju, u Crvenoj Rusiji (§. 31. č. 1.), oboji dođoše u skoro isto vrijeme i uđoše u Ilirik, i opet u susjedstvu zasjedoše.”4

Dakle Hrvati i Srbi su braća i po krvi, i po mlieku, narod jednog roda i jednoga jezika – to je posljedak nepristranoga povjestničkoga iztraživanja, to je cilj i svrha ove moje razprave. Ja nit sam rodjen Srbin, nit Hrvat: kao Slavenin jednakom ljubavlju ljubim oba ova meni srodna plemena; jednakim štovanjem štujem njihov značaj i njihova slavna djela; jednakom željom želim im sreću i napredak. Samo ova ljubav i želja, samo ovo štovanje probudi me, da se primim pera – Bog dao, bilo u dobri čas! – nebi-li mi za rukom pošlo zaroniti jaz, razstavljajući Hrvate i Srbe, koji su, istom nedavno ponješto zasipani, klete ruke opet počele izkapati. Zato sam pisao “sine ira et studio, quorum causas procul habeo,”5 i dokazivao sam ne pretežnost ovoga ili onoga nego ravnopravnost obojice. Jer oba ova pobratima-naroda jednako su stara i hrabra, slavna i dična; oba su jednakih zaslugah oko nezahvalne Evrope stekla, odbijajuć poput željezna zida poplavicu azijatskoga barbarstva; oba su riedkim u povjestnici junaštvom uzbijala biesne navale i Tatarah i Turakah, i Franakah i Talijanah, dok su napokon ovu svojom i otacah svoju krvlju napojenu domovinu srećno spasili, i sad ljepšoj budućnosti idu u susret. No da budućnost ovu postignu, treba im uzajamne ljubavi, treba im da se paze kao blizanci, da rastu u poredo kao dva jaka krošnjasta stabla, nikla iz jednoga koriena, koji je oba veže, iz kojega oba svoju hranu crpe. A korien taj je njihov krasni narodni jezik. Huda sreća raztrga državni vez, koji ih u davnoj davnini vezaše; nemila sudbina razstavi ih jošt i vjerom, i imenom, i azbukom, sada ih samo jezik kapča, jedina, istina, nu jaka kopča. On je njihov amanet, njihov otac i majka: zato treba, da se kao dobra djeca natječu u plemenitoj ljubavi i njegi ove svoje mile majke, a ne u izpraznu dokazivanju, da ovomu ili onomu nije prava mati nego samo maćeha. – Znam, da Srbi žele razprostranjivanjem svog imena postići samo veće jedinstvo kod južnih Slavenah; nu narodno ime može se samo dobrovoljno primiti, a nametnuti se neda, zato im Hrvati odgovaraju nar. pjesmom:

“A ja junak nametnice neću,
Da se nebih nikad oženio!”

I ovdje valja dakle istina poslovice “preprijatelj neprijatelj.” Želeć da srbsko ime Hrvatom omili, bezrazložnim njega narivanjem mržnja se proti njemu probudjuje; želeć slogu gojiti, u prevelikoj revnosti razdor se zameće. A u sadašnje doba svestranog udruživanja (associatie) treba južnim Slavenom za njihov duševni razvitak više nego ikad sloge, ako neće da se, budući razciepkani, razplinu u moru velikih narodah Evrope.

Hrvati i Srbi živili su već 1200 godinah bez rata jedan uz drugoga: a sada da se svadjaju i kolju za golo ime? Na takvo šta može ih samo njihov neprijatelj nagovarati.

Neka dakle ime srbsko živi i nadalje uz ime hrvatsko,***** kamo ga je sudbina postavila. Hrvat neka se raduje srbskomu napredku, a Srbin hrvatskomu; jedan neka drugoga pomaže, podupire, zaklanja, brani; što je hrvatsko, neka bude zajedno i srbsko, al što je srbsko, neka bude takodjer i hrvatsko.****** Hrvat neka se nasladjuje knjigami Dositeja i Vuka kao svojom svojinom, a Srbin neka ljubi Gundulića i Gjorgjica kao svoje gore list; Srbin i Hrvat neka se svietle kao dvie zviezde-posestrime, kao Lelj i Polelj (Castor et Pollux); jedna neka drugu obasjava svojim svjetlom, da se tako obje podvostručenom svjetlošću viekom sjaju na slavenskom nebu.


* Slični primjer bratske ljubavi izkazaše Dubrovčani srbskomu despoti Brankoviću. Gl. u rječniku Gundulićeva Osmana rieč Branković.

1 “Napisi o poviesti Srba i Bugara” (op. urednika)

2 Srbski vladar Časlav (o. 890-960) (op. urednika)

3 Prievod sa ruskoga: Harvatiya. Izvorni tekst: "До сихъ поръ, во все продолженіе періода въ которомъ руководствовалъ нами разказъ Константина Багрянороднаго Хорватскій народ постояннo являлся главнымъ историческимъ дѣятелемъ и двигателемъ въ Славянскомъ Иллирикѣ, увлекающимъ за собою и Cepбовъ, погруженныхъ еще въ какую-тo младенческую апатію. Хорваты первые пришли изъ-за Карпатъ въ Иллирикъ, Сербы послѣдовали за ними; Хорваты первые приняли крещеніе въ VII. вѣкѣ, и среди ихъ, хотя въ неподвластномъ имъ Лaтинскомъ городѣ (Сплѣтѣ), установлена была митрополія для Иллирійскихъ Славянъ; чрезъ ихъ землю христіанство передано было Сербамъ; пepвые опятъ въ IX. вѣкѣ Хорваты возобновили, посредством сношеній съ Римомъ и Константинополемъ, угасавшee у нихъ христіанство, и первые показaли на дѣлѣ преданностъ церкви; Сеpбы шли за ними; у Хорватовъ зачалacъ народная проповѣдъ Славянская, прeжде чѣмъ у Сербовъ, она принесла плоды; наконецъ въ Х. в., когда властолюбїе царя Болгарскаго стало зaмышлятъ завоевание Адриатическагo края, Сербія допустила его вмѣшатeльство въ свой внутренній распоpядокъ, и сдѣлалась его жертвою, а Хорваты побѣдоносно отстояли свою независимостъ, дали у себя пріютъ гонимымъ Сербамъ и потомъ явили имъ помощь, когда Чеславъ возpатился на родину возстановителемъ."

** Tomu je njetko prigovarao, kažuć, da se Srbin već tielom razlikuje od Hrvata, jer je Srbin crnomanjast, crnokos i crnook, a Hrvat da je bieloputan, plavokos i modrook. No ako uzmemo na um, da su Hrvati i Srbi iz iste zemlje izza Tatrah, dakle od sjevera, ovamo došli: to se onda nemože drugo ni pomisliti, nego da su imala oba ova srodna plemena isti, naime sjeverni typus, t. j. bili su plavokosi i modrooki (to je u obće tjelesna karakteristika Slavenah). Istina je, da ima dan danas vrlo mnogo Srbah južnog typusa; no sad ima i mnogo crnomanjastih Hrvatah, osobito na jugu. Ova crnomanjatost, da tako rečem, prešla je na Srbe i Hrvate od njihovih crnomanjastih susiedah, po imenu Bugarah (koji su slavensko-azijatska smjesa i kojimi je do blizu polovica današnje Srbije naseljena), zatim od Karavlahah, Grkah, Talijanah, Arbanasah. – Nu Slavonci u obće niesu crnomanjasti kao što su Srbi, i opet da su kao Štokavci Srbi – kako se to slaže?

*** Zato čitamo više putah kod bizantinskih pisacah: “Serborum gens, quos etiam Chrovatos vocant;” (“Srbski narod, kojeg također Hrvatima zovu”) i opet: “Gens Chrovatorum, quos nonulli Serbios vocant.” (“Narod hrvatski, kojeg neki srbskim zovu”) (Gl. Stritteri Memoriae II. 165. i 400)

**** (Gl. njegovih Starožitnostih str. 685.)

4 Prievod sa českoga: Harvatiya. Izvorni tekst: "O povstání dvojího nářeči v obvodu dřevních Chorvat rozdílných zpytatelův rozdílná jsou zdání. Někteří myslí, že původ jednoho z ních do novější padá doby, do toho času, když po vpádech tureckých zpustlé Chorvaty prchlými stěhovanci (Uskoky) z Bosny, Hercegoviny a Srbska znova zalidněny byly. Což třebas o Slavonii, déle Turkům podrobené, poněkud připustiti by se mohlo, ač i tam tuze podobné není, o západních Chorvatech důvodně tvrditi se nemůže. Nejen že krajiny pomořské od Cetiny až do Istrie, kde se nyní illyrsky mluví, nikdy cele nezpustly a od lidí srbského pokolení na novo zalidněny nebyly, nýbrž nejstarší písemné památky nadto vysvědčují, že v nich již v 9těm a 10těm stol. nářečí dnešnímu veskrze podobné panovalo. Jiní předstírají, že původní Chorvati od Bosňákův a jihodalmatských Illyrův řeč přejali, ode domácího svého nářečí upustivše. Tato domněnka ještě mnohem méně, než ona, podobnosti do sebe má. Takováto změna bylaby již mezi l. 640-800 zběhnúti se musila; než tehdáž, jakož i později, rozdrobenì Srbové a Illyrové na samostatné Chorváty tak velikého vplyvu neměli, by jim byli své nářečí vnutkati mohli. Nezbývá tedy, teč přijati za pravé, což věc sama podává, že ve dřevních Chorvatech, jakož podnes, tak i ve prastaré době, dvoje, ovšem jen málo od sebe rozdílné panovalo nářečí, jehož původ v rozdílnosti slovanských čeledí a větví, v těch zemích se osadivších, hledati se musí. Obyvatelé jihozápadních Chorvat, ač jménem od Srbův rozdílní, nářečím od nich nebyli rozdílní: obojí někdy v jedné a též zatatranské krajině, v Červené Rusi, přebývali (§. 31. č. 1.), obojí, vystoupivše téměř stejným časem z ní a všedše do Illyrika, zase v sousedství se rozsadili."

5 “bez gorčine i pristranosti, od kojih sam jako daleko” (op. urednika)

***** Tako i Kopitar piše u svom djelu “Glagolita Clozianus” str. L. 111. LIV. LV.: “Dialectus illyrica rectius Serbo-chrovatica sive Chrovato-serbica.” (“Narječje ilirsko, bolje srbsko-hrvatski ili hrvatsko-srbski.” – op. urednika)

****** Smjeliji od mene filolog dokazao bi jošt, da je i ime Srb=Hrvat. Jer kao što se h promjenjuje u s, (n. p. duh, dusi; vrh, vrsi) tako se i v i b (n. p. ljubezan, ljuvezan itd.) često zamjenjuju.

 

(svršetak)

 

© 2016 Harvatiya