Dobro došli! Guest!
Nedjelja, 24 Ruj 2017, 10:30 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Rujan 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

František Kaňka

izvorno objavljeno u časopisu “Danica ilirska”, Zagreb, srpanj-kolovoz 1838.

 

1

→ stranica 2 - 3 - 4

Veronika iz Desenícah

pripoviest iz petnaestoga stoljetja polag R. Puffa

 

I.

 

Duboka tišina zavladà ravnicom optujskom, koju zeleni lug, kao cerni plašt pokrivaše. Nu ta tišina ne bijaše od približujućega se sumraka, nego to bijaše strašno, mertvo umuknutje, za kojim bura sljeduje, i koje sa strahom i trepetom očekivajućoj ravnici grozovito prietijaše. Cerni, gerdi, noćnim strašilom spodobni uzvišavahu se razderani oblaci na obzoru, kojega merkla i tamom prosterta gora groznomu bojištu spodobna bijaše. Na uzkom putu, koji se okolo briega valjajuće se Drave zavijaše, stahu dvie u mislih zadubljene ženske osobe, neodlučive, da li bi se desno ili lievo na nepoznati njima put okrenule. Múk taj pretergne starija i zametne sliedeću besjedu:

“Milostiva zapovjednice! Mislim, da se lievo krenemo; jerbo bi nas put, okolo rieke se ovijavajući, mogao u Optuj zavesti i tako u ruke neprijateljske nanesti.”

“Ne brini se, draga Berto,” odgovori mlađa, “još imamo tu goru prieći, pak smo onda u našem turnju bez brige.”

“Bez brige?” govoraše glasom napolu prekinutim dalje, a grozne suze prosuše se kao kiša niz lica; “a može li se sirota Veronika, koja je opakom i zlobnom oglašena, sjegurnosti nadati? Ah, može biti ipak otčinska ljubav ne će joj zabraniti u svojoj prostranoj ogradi zabitna mjesta, koje bi joj i gizdavi u grobnici ležeći pređi dozvolili. – Samo jednu utješivu rieč od moga siromašnoga Miroslava! Vjerni njegov Blaž po prilici mi samo reče, da će se za sedam dánah opet vratiti; a sada jur 20 dánah projde, što ja niti od njega, niti od Blaža nikakova glasa ne dobivam!”

“Milostiva zapovjednice!” oglasi se opet treptiva služkinja, “gledajte samo, kako dažd, kao predteča strašne bure i mećave krupno kapati počima, vjetar sve jačji i strašniji postaje; mene strah obuzima, ne čekajte više; pod onim dubom, vele, vještice kolo igraju, a pravovjerni kerštjanin ne smije se na takovih mjestih zaderžavati. – Milostiva grofice! nastavi moleća dalje “danas je jur preveć ovdje, ne budete nikoga više vidjeli, jedva da na njekoliko koračajah možemo pred sebom cestu vidjeti. Žurimo se!”

“Pravo imaš,” prišapće Veronika, “ne budem nikoga više vidjela; vratimo se.”

I stave se u bieg, terčeći što bolje mogoše i tako dobro pokisle i mokre dojdu do turnja, gdje su jur njekoliko tjednah u sjegurnosti provele. U srjed tamnoga optujskoga luga uzdizaše se staro gotičko stanje, za onda Erazmu Konjičkomu prinadležeće, koje on tajno pobjegavšoj Veronici za stan pokloni, s tim ugovorom, da ga dvanaest vojakah straže. Duboki prekopi obkoljavahu merkle zidine njegove, među kojimi se je njegda strašni grad uzvišavao, kojega je potlam vladar optujski kao gnjiezdo slovenskih sastanakah razoriti zapoviedio. Samo još jedna svjetlost viđaše se na gornjem podu, kada je Veronika, pašteći se zvonom na vratih znamenje dala. Po danom znamenju bude most spušten, a Veronika umorna, podvergne se svojoj sudbini i stupi u siromašnu i tamnu sobicu. Strašna bura vani puhaše, munje sievahu, gromovi trjeskahu, stari se hrasti lamahu i grozni vjetrovi kroz pukotine od turnja zviždahu. Dvanaest je satih jur od davna odbilo, kada je još Veronika pred kipom spasitelja svieta klečala, i njega za utjehu i krjepost bogoljubno molila. Bura se malo utješi; na vedrom svodu ukaže se prijatni mjesec i kroz siromašni prozor obasja svojimi traci bliedo lice mirno spavajuće služkinje.

“Srjetno stvorenje,” šaptaše Veronika, “ti uzimaš vjerno dioničtvo nad tužnom sudbinom tvoje gospodarice; a pri svem tom ne imaš niti nâde za to naplaćenom biti!”

U istom trenutju oglasi se pred prekopom trublja. Berta se tergne, i iza sna prenuta sva smućena priterči k prozoru. Pred vrati sajde jašioc s konja, razgovarajući se sa stražarom, na što se most spusti, i nuto! u njekoliko trenutjah staše pred Veronikom stari vjerni Blaž, tužno očekivani vojnik grofa Miroslava Celjskoga.

 

 

II.

 

“Žive li još moj suprug?” Je li srjetno iz sužanjstva utekao? Hoće li skoro dojti?”

“Je li oslobođen naš milostivi grof? Nije vam se nikakova nesrjeća na putu zgodila?” sad jedna sad druga na izmjenu popita.

“Idite, draga Berto,” odgovori prenemožen i pun tuge Blaž, i donesite staromu slugi čašu vina, da se malo okriepi, prije nego pripoviedati stane.”

Na ponovljena pitanja grofičina primi ju uljudno za ruku, suze mu orosiše njegova stara, brazgotinami naznačena lica, na što žalostno zavapi: “Bolje bi bilo, da sam na vieke oniemio, nego što vam sada, velepoštovana gospoje, mjesto utjehe, glas nove tuge i žalosti donesti moram. Pobjegnutje vašega supruga bijaše veoma dobro predloženo. Istom što ste s Bertom na zadnja vrata unišli, i kako vidim k turnju Konjičkomu došli, uništeno je bilo sve vaše poduzetje. Jur na večer bijah tako srjetan, da sam stražu s pomoćju vina u duboki san vergnuti mogao; jur ležaše nadziratelj úzah, inače neukrotiv, u svojoj sobi, pijan na zemlji, gdje u podnožju turnja Ostrovičkoga Vit sa trimi osedlanimi bielci pripravan u bieg čekaše. Najednoč njekakov zao duh donese tamo Jobsta Prispjegovskoga, nesrjetnoga čovjeka. Bielci budu oteti, i grof Miroslav, jedva oslobođen verigah neprijateljskih, bude opet zasužnjen. Vaše pobjegnuće bijaše proglašeno, poslanik za poslanikom šiljan, i mnogi novci onomu urečeni, koji bi vas živu ili mertvu opet natrag donio. Grof Miroslav škripao je zubima, kada su mu okove na ruke namićali; tri puta se je iztergao rukama vojakah, tri puta je oboren ležao pod nogama Prispjegovskoga. Badava sam ja želio i molio, da i mene skupa s gospodinom okuju, oni su se samo mojoj prošnji smjejali; ja sam izpoviedio, da sam ja sve bio k pobjegnuću priredio, da znadem i za vaše stanovanje; ja sam psovao i gerdio grofa Hermana Celjskoga, i njegove pomoćnike; ali sve bijaše badava; mene ne htješe zasužnjiti. Jur su me hotjeli razserđeni vojaci Prispjegovskovi probosti, nu gospodar jim to braneći povikne: “Ne dirajte toga starca; nego mu podajte rađe čašu vina, da osušeni jezik njegov sudbinu svoga utekavšega gospodara svojim seljanom okretnije pripoviedati bude mogao.” I tako sam ostavio zidove Ostrovičke. U serđbi i bjesnosti mojoj odidem u bližnju šumu, pružim se na zemlju u stalnoj namjeri: svakoga zločinca, koji bi se usudio k zidovom gradskim pristupiti, na mjestu, kao biesna psa, ubiti. Nu vajme! Mene očekivaše jošte strašniji prizor. U pomerčini otvore se vrata gradska. Množina vojnikah izide s bakljami, za njimi dva konjanika sa stjegovi, koji svezanoga i sasvim umotanoga čovjeka vođahu. Mene oko ne varaše, to bijaše moj biedni grof Miroslav. Sprovod iđaše do Celja, gdje u visokom turnju nesrjetni vaš suprug, grozoviti svoj udes očekivati mora. Otčuh njegov otè mu sva dobra njegova, i vas, milostiva gospoje, i vas” – glas se umertvi na usnicah dobroserdačnoga starca, koji već ne viđaše, da i Veronika u dubokoj omiljavici na stolicu padè.

“Gospoje najsvetija!” zavapi, uprav u sobu unišavša Berta, “Moja je zapovjednica mertva!” – i udarivši kišom suzah, hiti se k nogama nad smert bliedje grofice. Za dugim naporom zgodi joj se, da ju opet na život uzkrisi. Slabo oko njezino upre se na staroga Blaža, a zaostavša, mucava usta njezina šaptahu tiho: “Bijaše mi, baš kao da sam težko i tverdo sanjala bila, da je na mojega miloga supruga velika nesrjeća navalila; nu hvala Bogu, da tebe, vjerni Blažu, opet vidim!” Na što prestrašeno uskočivši, povikne: “Još mi nisi pripoviedio ciele njegove nesrjeće? Vajme meni tužnoj i kamenoj!”

““Umirite se, milostiva grofice!”” tješaše ju moleći vjerna Berta. ““Blaž nješto odviše jeziku svojemu uzdu popušta, osobito sada, odkad se je vinom zalio; tko zna –””

“Tko zna, niste li vi, Berto, nješto odviše uzdu mozgu vašemu popustili!” mumljaše Blaž glasnije nego običajno; “u sve se miešate, a ne znate ništa, nego plakati, kad polag vaše glave i pameti ne ide; vlastitima ušima sam ja to slišao, kako je grof Herman našu milostivu poveliteljku ružio i ozlogerdio, i kako je njegova liepa kćerka Barbara, koja se nepremišljeno na prestolje kraljevsko uzpè, zapovied izdala, da joj ljubavi vriednu sveticu u ruke dobave, da bi i ona svoj gizdavi pogled, na golubicu brata svoga baciti mogla. Gledajder ti, gledaj berbljave služkinje, kako bi ona rada moje zdrave ćute u laž natjerati!”

““Tiho, zaboga! Dosta je već toga”” zavapi Veronika, nješto proseći, nješto zapoviedajući, ““ja razumijem sve, sve mi je poznato. Ne oplakujte sudbine moje; učila sam se zatajivati, i to ću dokazati. Samo mi to jedino učinite, izpunite moju posljednju prošnju; odidite u Celje, i pozdravite moga ubogoga supruga Miroslava, da ga nikada, niti sada, niti ubuduće ostavila ne budem.

Čversto i nepromjenjivo je u mojem serdcu odlučeno, i čversta i stalna biti će volja moja. Sjutra ću kao vila u Celje odletiti, i past ću pred noge gizdavomu grofu Hermanu, da se nad životom mojega ljubeznoga i jedinoga Miroslava smiluje.””

Badava su ju njezini vjerni službenici nagovarali, da od nakanjenja svojega odstupi; hladnim ćutom razdieli sve dragocjenosti svoje, pripravna sutra dan u Celje odići. Svi bijahu žalostni i tužni, samo Veronika činjaše se ponješto mirna, što jur oddavna nije bila. Navečer prostru se, kao neizmjerni plašt, po svodu nebeskom, cerni, tamni i težki oblaci; strašna mećava izlije se iz njihova merkla krila, reko bi, nebo sa zemljom sklopi se; sievajuće munje križahu se na sve strane, trjeskovi se sa sljedujućom germljavinom u stoljetne dubove grozovito spuštahu, bi reći, nebo i zemlja propada. Čudnoviti, i još nikada za njihova života neoćutjeni ćutovi obuzimahu svu živinu zemaljsku, sve to strahom i trepetom štreptijaše i ternijaše. Veronika sjedeći u srjed gradskih stanovnikah, čitaše im s običajnom snđelskom spokojnostju iz svetoga pisma. U istom mahu sjekuća na sve strane munja oči sakupljenih presieče, grom strahoviti u turanj udari i sve se strese. Mertva tišina carstvovaše unaokolo. “Cieli grad stoji u jednom ognju! Pomozi nam, sveti Bože! Ako je komu možno, da život biegom spasi!” u smetnji, strahu i trepetu čujahu se glasovi i sve bježaše po mostu na sjegurno mjesto.

Visoko nad turnjem razlizavaše se plamen, sa strašnim praskom lamahu se balvani i trami, sa strahom gledahu svikolici na pogubiteljni element, samo Veronika stane pospješno govoriti: “Nuto, isto moj stari prijatelj pohvaljuje odluku moju; jerbo mi niti ovdje prenoćiti ne dopušta.”

““Stan je jur pripravan,”” zagermi gizdavi glas za groficom; svi prestrašeni oglede se, i spaze cerno oboružanoga viteza, kojega oči strašno kroz prozirku od kacige svietijahu se. On zatim dade znamenje u rog i neizbrojena množina oboružanih proserne iz gustoga germja. Vojaci uboge Veronike budu po kratkom oporu pobijeni; a ona, Blaž i Berta svezani, na konje stavljeni i po nemiloserdnih vitezovih kroz šumu i močvare u divjoj hitrosti kao najdragocjeniji plien odnešeni.

 

 

nastavak (stranica 2)

 

 

© 2016 Harvatiya