Dobro došli! Guest!
Subota, 25 Stu 2017, 5:32 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Studeni 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930

2

→ stranica 1 - 3 - 4

Veronika iz Desenícah

 

III.

 

Visoko nad razvalinami grada Celjskoga štervi još i dan današnji čversti i orijaški turanj, ukrašen vitežkim gerbom. Tamo je provađao polag vlastelina Hohenvarta grof Miroslav Celjski svoj život u sužanjstvu. Hiljadu putah upiraše se tužno oko njegovo kroz prozor, čverstom rešetkom obskerbljen, u daljinu željno motreći, ne bi li se kakov takov prijatelj približio, da ga iz tako čemernoga izbavi sužanjstva. U žestokoj neusterpljivosti među nádom i bezufanjem borećemu se proteku silni dani, kao valovi mutne rieke zavijajući se okolo šume, koja na pesku utemeljena malo po malo opuzuje. Tamna tuga i briga za ljubeznom Veronikom svojom raztergavahu mu kao silovita bura prenježne persi njegove. K tomu se pridruži njekakova zlopouzdanost, koja na čase stalnost vjernosti i ljubavi supruge njegove silovitimi i okrutnimi krampami razderat nagražavaše se tako, da mu je pitanje: “Jeda li će njezina prama meni razpaljena ljubav tako grozovitoj buri odoliti moći, ili će joj može biti u žertvu pasti?” strahovitom žestinom, kao jedom napojena strjelica, kroz sve žile proteklo. Pa ipak pitanje to, kao tamno hučeća jeka, grozovito sprovađaše: “Ali jesi li ti tako čiste i neoskvernjene vjernosti vriedan?” na što mu probuđena savjest podpuno posvjedočit ne hotijaše.

Hiljadu pútah još strašnije prekidale su ga noći; mnoge bi mu se stvari objavljale, koje si je njegova častoljubivost vatreno za žertvu obljubila bila. Često bi se prezao iza sna; jerbo mu se ne činjaše inačie, nego kao da bi na stienah tamnice vidio duh Lizabete modruške, perve svoje supruge, koju je prerano u grob odpravio bio. Onda se je opet šetao po dvoru svojega svaka, kralja Sigmunda; neizbrojena množina visokoga plemstva obkoljivaše njegovu pregizdavu sestru Barbaru; sluge se ljeskahu u sjajnom odielu, a on siromah ginjaše u odielu bogačkom pred vrati oholostju nadute sestre, vidio se je na posljedku izveržen i prognan iz krasnih i narešenih palačah; buduć da je odsuđen bio u tamu sužanjsku. Opet mu se činjaše, kao da s Veronikom u turnju ostrovičkom zasužnjen sjedi, gdje ga njezino cvileće uzdisanje i zapoviedajući glas Jobsta Prispjegova veoma kinjaše i mučijaše; na to se opet tergne iza sna i kao obezpamećen po tamnici terčaše amo i tamo. Najednoč otvore se vrata od tamnice, slaba svjetlost obasja tamnu sjenicu i ženska prilika, koprenom zasterta, stupi tiho unutra. Grof Miroslav upre sa strahom na priliku svoj pogled, ne znajući da li je to viđenje san oli zbiljnost?

“Hodite sa mnom!” šaptaše prilika.

““Kamo? Tko si?””

“Poznate li taj pás?”

““Za svemogućega Boga! Kako je došao Veroničin pás do vaših rukah? Što to znači?””

“Supruga vaša bijaše svezana, i jučer s Bertom i Blažem u okovih simo dovedena. Sutra bude odsuđena, hodite sa mnom k njoj; Varonika Vas za to želi.”

U hitrosti primi grof podanu mu na oslobođenje ruku; móre uzburkanih ćutovah uznemiri mu persi, jerbo je čuo, da će opet vidjeti svoju dragu i milu, davno jur oplakivanu suprugu, jedino stvorenje, koje mu jur mnogo ljetah njegovo bolno serdce žarkom ljubavju napunjavaše. Po tamnih hodnicah idjaše za vodkinjom. U gradu sa svim poznát, čuđaše se veoma, gdje ga zamotana prilika put palače otca njegova vođaše; ali se je još većma prestrašio, kada vrata naglo otvori, i š njim u veliku osvietljenu palaču unide, gdje otca Hermana, sestru Lizabetu suprugu Andrije IV. iz Gradca, i Barbaru kraljicu ugarsku smotri. Od zada u kutu prostrane palače, podupert na stienu staše kao i običajno brat Ljudevit u dubokih mišljenjih pogružen. Izvan tih bijaše takojer tamo: Jobst Prispjegovski, Alberto Bistrički, Nikola Galski, Miroslav Kleški, Ekarto Hohenvartski i mnogi ini Celjani. Sa zatajenom jarostju stupi među njih Miroslav.

“Nisam li ja rekla,” oglasi se ponosito Barbara, “da se naš gospodin vitez ne će ni u noći opirati, navlastito kada ga naša presvietla nevjesta Veronika k sebi zove? Nuto, ovdje stoji onaj slavni vitez, kojega bratom nazivati moram, budući da Lizabeta, kći grofa Frankopana Kerčkoga, prijaznive srjeće imati nemogaše, zato se ona i životom razastane; i plemenita Veronika našom nevjestom biti morade.”

Usterpljivo posluša grof Miroslav početak te besjede; ali kada se jur na sversi potamnjeni obličaj kraljičin u pogerdno posmievanje preobrati, tada se jur napuni posuda jarosti njegove; on ti zubimi zaškripi, niti kraljici podpunoma izgovoriti nedopuštajući zavapi: “Ko zna bolje govorit o prigodah noćnih nad moju kraljevsku sestru? Ko zna pristojnije i prikladnije govoriti o srjeći domaćoj, kada kraljeva supruga na osobu sliepoga tako preizborno cilja?” – Rieči te bijahu kraljici tern u oku; obraz joj pocerveni od gnjeva kao kuhani rak, i bjesnota sievaše iz očiuh njezinih kao žarka munja na tako smionoga i preuzetnoga brata. Iz ustah njezinih saspu se opet kao striele jedom pjeneće se rieči; na što Miroslav s ravnom jarostju opet odverne, tako da su sakupljeni na posljedak prisiljeni bili žestokoj toj razpri konac učiniti svjetujući, da se k glavnomu viećanju povrate.

Cilj najmre toga spravišta biaše: prisiliti Miroslava, da se svih svojih dobárah odrekne.

“Tomu ne mogu nikako privoliti!” odgovori Miroslav čuvši što nepravedno od njega potrjebuju; i premda su mu se vječnom uzóm, pače i okrutnom smertju grozili; on ništanemanje staše kao tverda klisura pri svojem negibiv, svim takovim prietnjam neprestrašivo se porugujući. Ali kada mu grof Herman stane dokazivati , da je to jedino posrjedstvo, kojim bi predragu svoju suprugu Veroniku i svoj vlastiti život spasiti mogao; i k tomu bi ga još lukavi Jobst Prispjegovski nâdom gojio, da će skupa š njom u slobodu postavljen biti; kako takojer, da će još suviše jedan komad dobárah svojih zadobiti; tada se ponješto lecne Miroslav, i iz obličaja mu očito bijaše vidjeti, da se je probudila ljubav s pomišljenjem na borbu njegovu. Tako postoji dobrano u zamuknuću.

“Iz ljubavi prama Veronici!” progovori opet odlučivo i podpiše rukopis, koji svi nazočni svjedoci potverde.

““Aj, mili prosvietljeni gospodine brate!”” progovori kraljica Barbara s ugrizujućim posmievanjem; ““to ste vi svojoj milostnici preblagodarnu žertvu učinili. Od kada se je na nas srjeća nasmjejala vas u našem kraljevskom gradu pozdraviti, ne ukazaste se jošte nikada tako darežljiv. Nije tomu davno, što ste u Ostrovici od iste skuposti skuplji bili. U jednoj uzkoj sobici u turnju hotijaste stanovati, a k tomu još uvieke zatvorenoj, znano bo vam bijaše, da turanj onaj dragocjeno vaše blago čuva. Nu nu, mnogo srjeće, plemeniti brate! Bog blagoslovi vas i vašu suprugu; sada ste bez dvojbe umorni, noćno bdenje vam jur odviše oči sklapa; odpočinite malko, moj hrabri Alcibiade, lahku noć!”” Pri tih riečih gane se podloga pod Miroslavom i pogutne ga grozna tama iz palače u ponor. Đavolski smieh svud u naokolo zazvoni u ušiuh njegovih, dok ga padostroj na suhu slamu ne hiti i velikim praskom opet ne zalupi.

 

 

IV.

 

S đavolskom radostju razdade Barbara imanja svoga sada oskudnoga i biednoga brata, koja većim dielom ljubovniku svojemu, Jobstu Prispjegovskomu, dopanu. Do ráne zore ostanu udesa celjskoga doma, među njimi takojer i Jobst, ujedno sakupljena. Jednokupno bijaše zaključeno, Miroslava tako dugo u sužanjstvu deržati, dok god Veroniku ne odprave. Još onu istu noć otmu Bertu, služicu i utješiteljicu nesrjetne grofice; i dadu joj mjesto nje drugu služkinju, a staru i vjernu pošalju u uzu ostrovičku. Jobst Prispjegovski napomene, da je, kada u noći groficu na ravnici optujskoj uhvàti, takojer š njom Bertu i staroga jednoga vojaka Blaža dopratio. “Pustite toga siromaha,” rekne grof Herman, “neka njegov šaljivi duh naše sluge razveseljava. Samo mi ga prije amo dovedite; rad bih se š njim malo popravdati.”

Stari pošteni Blaž bude u palaču doveden. On ne mišljaše ništa drugoga, nego da se tu o njegovoj glavi radi; zato sve preziravaše. “Istinu moram tomu plemenitomu i visokorođenomu ljudinstvu prije reći;” mumljaše polurazumljivo, “ma baš do toga došlo; a više nego do glave ne može doći; a zato me baš ovamo i zovu.”

Unišav u palaču, pogerđujući upre na kraljicu Barbaru pogled, koja jur njekoliko lietah glavni predmet njegove odurnosti i pizme bijaše. Grof Herman zagermi na njega glasom ponositim: “Tko si ti?”

““Vama nejednak!”” bijaše odgovor njegov.

“Što znače te rieči?”

““Što sami hoćete. To ti je čudnovito – vi, uzvišeni, visokorođeni ljudi, uviek tako uporno s visokoga u dubljinu na prosto ljudinstvo gledate, a kad vas vid sasvime ostavi, onda se ipak barem jednoč ponizite i na jednoga poštenoga dječaka pogledate. Upitajte samo ovdje gospodina Jobsta; njegov vlastiti nos može posvjedočiti, tko sam ja.””

“Nesrjetniče, nemoj na učtivost zaboraviti!” obori se na njega kraljica, “inače –“

““No, – inače?”” poprimi Blaž dalje rieč s posmjehavanjem.

“Visit ćeš, obješenjače!” zakrikne u najjarovitijem gnjievu kraljica.

““To vam rado vjerujem”” odgovori Blaž, ““jerbo na dvoru imademo užah preobilno.””

“Dobro, dobro, samo izvolite!” rekne s posmjehom Herman, komu je smionost Blaževa više do šale nego li do uvrjeđenja bila; “kaži mi rađe, raserđeni Blažu! što te je osobitoga k meni dovelo i proti meni tako jako uzbudilo?”

““Koćete li me samo poslušati,”” odgovori Blaž, ““taku ću vam pjesmu, – istinitu pjesmu zapjevati, da će vam, milostivi gospodine, od pjevanja uši uternuti! – Evo, jur 50 godištah vašemu domu služim, bio sam na vašoj strani, kada ste s kraljem Sigmundom, vašim svietlim zetom, proti Turkom na vojsku išli; nisam bio baš posljednji među vašom družinom, kada vas je slavni i hrabreniti puk horvatski kao svojega bana pozdravio; išao sam takojer s vami, kad ste s presvietlom materom našega Miroslava, s nježnom kćerju grofa Žumberčkoga, zaruke obslužavali! Ja sam toliko putah Miroslava vašega na mojih koljenih čuvao i š njim, kad je odrastio, na mejdan i u rat išao. Uviek ste bili ljubežljivi i umiljati, milostivi gospodine, dok ta guštjerka – motrite vi mene samo, kako vama drago zaverživo, žestoka gospojo Barbaro, ja sada za ništa ne marim! – dok ta vaša kći ne doraste; od tada vas najednoč osedla njekakova ohola sotona; stare sluge odpustiste iz službe, budući da su jur neugledni bili, i od nježnih se junošah razlučavali; – sinu ste sve razblude i razuzdanosti dopuštali, da ne bi možebiti njegova čestoljubivost vašoj pogibelna i pogubna bila; vi, kao rođeni njegov otac, dali ste ga, u misli da je svoju pervu suprugu ubio, savezati i u tamnicu baciti: ubogu nježnu i nedužnu Veroniku do smerti proganjate misleći, da je nju predobri stvoritelj iz gorje i prostije ilovače stvorio, nego članove vaše presvietle kuće. Sramota je obćenita, da ste rođenoga vašega sina u Ugarsku pribaviti, i odonuda svezana u Ostrovicu dopratiti zapoviedili. Pogerdno je uistinu, da ga ovdje u kući svojih pradjedovah u verigah sapeta deržite. Nisu li vaši pomoćnici, kao paklena čeljad baratali, kada su na vašu zapovied vlastiti grad našega Miroslava sa zemljom sravnili? Kako su vriskali i ijukali, – junaci! – kako su skakali i plesali – djeco! kada su dosta jaki bili bez svake suprotivštine grad u plamen postaviti! Evo, gospodine grofe, to su čini, koji vašu siedu glavu pritiskaju. Toliko ste zla učinili, da vas i vaš cieli dom božji gnjiev i bič nikako mimoići ne bude. Sám svemogući Bog morao bi mi u svojoj vlastitoj osobi blaženstvo obećati, za da bi ja moj stališ s vašim zamienio. Vi ste pogerdili i obezčestili vašega rođenoga sina, vi ste na glavu vašega rođenoga djeteta gnjiev i prokletje navalili; – vi – vi ste jedan okrutni čovjek! Ako mač u kerv njegovu zamočite, griešit ćete; kervolokom s ne otcem zvati se budete; ali gospodine, vječnu osvetu višnjega na diete pozivate, gospodine! Vi se mašate u proviđenje božje, to zločinstvo ne može nikada do višnje mudrosti oproštenje zadobiti. Sutra ćedu možebiti govoriti: odsieče karvnik staromu Blažu glavu; nu vjerujte meni, da ja ne bi rad na vašem mjestu bio; jerbo Bog nije nagao, i njegova osveta stigne stanovito onoga, koji svojega sina prava zdrava progoni, pogerđuje i ruži!””

“Jesi li već sveršio, stari Blažu?” upita ga grof Herman.

““Sveršio sam; sad izreci nad menom osudu, – predaj karvniku moju staru i siedu glavu. Tko je 80 putah ruže nanovo cvasti vidio, taj se niti najokrutnije osude ne boji.””

“Vodite sada van tu budalu i pustite ga slobodna; kvar bi bilo, takova pripovjednika u tamnici deržati; neka skače na krjepkom zraku, možebit će mu jezik još veću obilnost steći.”

““Gospodine grofe,”” rekne Blaž uljudno, nu pritom i sasma mljetavo, ““radujem se, da sam tu slobodu kroz mojega gospodina Miroslava zadobio; nu vi me niste ipak vašom visokodušnostju umalili.”” – S prisiljenim naklonom i s namergođenim pogledom na Barbaru, koja bjesnotom pjenjaše, izide starac iz palače. Drugi dan ujutro bijaše jur na putu Sučave, gdje se u gradu ponješto okriepi.

 

 

nastavak (stranica 3)

 

 

© 2016 Harvatiya