Dobro došli! Guest!
Subota, 25 Stu 2017, 5:35 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Studeni 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930

3

→ stranica 1 - 2 - 4

Veronika iz Desenícah

 

V.

 

Gotička dvorana u gradu celjskom, bude u sudnicu preobražena; svieće se zapale, koje iz trih alabastrenih svjetilnikah trake svoje prostirahu. Stiene se obuku cernimi sagovi, tako isto i veliki stol, okolo kojega sudci sjedijahu. Na stolac zlatom vezeni sjedne sedamdesetoljetni starosta, Valter Lindečki, kao najveći sudija toga dana.

“Jesu li vaše misli, gospodo! k sudu pripravne?” upita za kratkim mučanjem glasom dostojnim.

““Jesu,”” odgovore nazočni.

“Neka dakle zasužnjena pristupi!”

Veronika u odielu žalost očitujućem stupi u dvoranu. Lica njezina bijahu od gorke žalosti i tuge probliedila, dugački prami slegli se bihu po vratu, a oko njezino, suzami napol ugaslo, strašno po palači pogledaše, dok se najposli na grofa Hermana čversto ne upre. – “Samo vi, otče, Miroslava mojega i mene obranit možete!” tako zavapi uboga, i hitiv se grofu pred noge, koljena mu obuzimaše.

““Natrag!”” otrese se grof, i neuljudno ju od sebe odrine.

“Grofice Veroniko!” oglasi se Valter Lindečki, “Ustanite! Takovo sužanjsko ponizivanje ne pristoji supruzi Miroslava Celjskoga, klanjajte se Bogu, a ne pred njegovimi stvori.”

““Bjegunicu tu groficom nazivate?”” povikne grof i ognjeviti pogled svoj na Valtera serdito upili.

Nu ovaj vjendar mu tiho rukom mahnuv, da strasti svojoj uzdu ne popušta, govoraše dalje: “Grofice Veroniko, pristupite bliže, i ako možete krivnju, koju na vas tužba obara, operite. – Neka tužitelji pristupe!”

Jobst Prispjegovski i š njim još pet inih sudacah na tužbu se uzdignu.

“Što to znamenuje?” pitaše sa začuđenjem Valter Lindečki, “sudci i tužitelji u jednoj osobi? To je proti zakonu; ili pristupite kao sudci, ili mučite kao tužnici.”

““Dakle ja ću pristupiti kao tužitelj!”” povikne grof Herman misleći, da je uvrieđen. – ““Ja vas, Veroniko iz Desenicah, obtužujem, da ste pet godištah pred vašom ženitbom s mojim sinom proti mojoj volji obćivali, i njega na ubojstvo svoje supruge Elizabete Frankopanove, grofice Modruške i Kerčke naveli; da ste mene i kćer moju otrovati naumili; mojega sina Miroslava čarotvornom umjetnostju od prave vjere odvratit, i u propast svega zla baciti hotjeli!””

“Kako se mislite, grofice Veroniko, proti tako težkoj tužbi obraniti?” pitaše Valter Lindečki.

““Nikako,”” odgovori Veronika, ““nego da mi je Bog sveznajući svjedok moje nedužnosti!”” Pri tom tako žalostno a uskup tako uzvišeno na nazočne pogleda, da je mnogi između njih k sužaljenju i učtivosti prama njoj ganut i prignut bio.

“Pripoviedite nam na kratko i istinito vašu prigodu,” rekne Valter Lindečki, “ništa nam ne zatajite; – laž bo imade kratke noge, a istina oblađuje!”

U okolo nastane tišina, a Veronika iz dubljine poštena i prenježna serdca uzdahnuvši, stane pripoviedati: – ““Na horvatskoj obali Save uzdiže se grad praotacah mojih, kojih sirotinje skupa i junačtva njihova takojer i moj otac dionik bijaše. Jur petnaesto pramaljetje smjejaše se ljubko mojoj nježnoj dobi, kada moja mila majka, vjerna i ljubezna provodkinja moje mladosti, u hladni grob, – ah! u hladni grob za navieke zajde. Tri brata bijahu otca ponos i nada. Ah! još te iste godine po smerti moje mile majke padoše oba mlađa brata zajedno s otcem kod Dubice u svetom boju proti Turkom. Janko, brat najstariji, ranami posut, bagav, šepav i kljast dovuče se do stana otacah svojih, da mi posljednje pozdravljenje, blagoslov i “ostaj s Bogom” donese, i u objatju mojem duh svoj vitežki izpusti. Bez utjehe bludila sam po starovječnih kutih, po ciele noći prolievalo bi grozne suze jadno oko moje pred kipom spasiteljevim, i prosila bih, da bi mi se smilovao, da se što skorije i ja za milom mojom majkom, za dragim otcem i ljubeznom braćom u vječnost odputim. U taj isti čas objavi mi se iznenada grof Miroslav Celjski kao anđeo utjehe moje. Sedam dánah pribivaše u gradu otca moga, utješavaše tugu moju, i obeća mi, da će se za me kao brat za svoju rođenu sestricu zauzeti, i da će mi obrana u mojoj nesrjeći, tuzi i žalosti biti. Dugo i čversto je počivalo oko njegovo na meni; nu nikada niti slovca jednoga ne izustiše usta njegova o ljubavi. Na posljedku mi ponudi, ako bi hotjela u jedan između njegovih gradovah ići i tamo se sa svim njegovoj obrambi i brižljivosti povjeriti; ali ja tu ponudu ponosito odbijem.

Na to dozove k sebi staroga mojega gradskoga kapelana, dade mu koliko potrjebito bijaše novacah, pomnoža broj mojih stražanah, i tako, niti ne oprostivši se sa mnom, grad naš ostavi. “Pozdravljenje i uvjerenje stanovite obrambe izručite vašoj gospodarici!” i s timi riečmi nestane ga. Dva ciela godišta nisam nikakova glasa dobila o mojem obranitelju. U tihoći i samoći sprovađala sam život moj u vlastitom mojem gradu, baveći se s tom mišlju: kako bih cieli moj budući život u jednom samostanu službi ranjenih i nemoćnih žertvovala. U to isto doba dojde kao striela grof Miroslav vàs u cernu odjeven. Pripoviedi mi, da mu je supruga preminula, i nagovaraše me, budući da je pogibel od približajućih se Turakah sve dan na dan veća rasla, da međaški grad naš ostavim i k njemu pojdem; pak ako za godinu danah misao moju, samostanskomu životu posvetit se ne promienim, da ću slobodnu volju imati nakanjenje moje i u djelo prinesti. Ja sam iz početka prošnju njegovu odbijala, nu kada Turci sve unaokolo gradove obsjednu i pogibel većja nastane, tada mi ne ostade drugo, nego stan praotacah mojih ostaviti. To bijaše licem na Miholje ljeta 1422, kada sam se k obranitelju mojemu u Montpreis utekla. Miroslav mi je bio sve i prijatelj i brat, i otac i majka, često me je pohađao, i rieči njegove dopirahu do serdca mojega kao ugodni glasi od najumjetnije svirke. Nepoznati njekakov ćut zavlada sa mnom, bezimena radost i žalost ujedno, nâda i strah, kojega još nikada poznala nisam; dugo posli sam istom saznala, kako neizgovorno obranitelja mojega ljubim, i kako isto on mene vrjelo ljubi. Rok, na promišljenje mi dane, mine. Mjesto zavjeta samostanskoga posveti blagoslovna ruka duhovnička prisegu naše ljubavi. Brak naš ostane pred svietom kao plaštem zastert. Miroslav me odvede u Ostrovicu; perva godina mine blaženo u sladkom celivanju; to vi saznadete, milostivi gospodine, grofe Hermane; izgerdite, izružite i prokunete vašega sina; pak što napominjanje i sila izveršiti ne mogoše to nadoknadi lukavština. Kralj Sigmund pozove Miroslava u Ugarsku, i pošlje vam ga nazad u okovih. Neizgovorena tuga i žalost stisne persi moje, kada taki po odšastju Miroslava stanoviti Jobst Prispjegovski pod izlikom prijateljstva k meni dođe. Dan na dan bijaše taj nečovjek smjeliji i bezobrazniji, pak na posljedku mi svoju prama meni ljubav očituje. Ja ga prezirajući odbijem, na to budem po njegovu uputku i zapoviedi grofa Celjskoga svezana, ter kao bjegunica i bludnica njegova sina u tamnicu bačena. Njekoliko danah zatim dobije tamničar u taj isti turanj takojer i mojega supruga. Tako bijasmo blizu, pak vjendar tako udaljeni, obodvoje nesrjetni, obodvoje nas ista sudbina proganja. Vjerni naši sluge upotriebiše sve svoje sile, da nas oslobode. Pobjegnutje moje izide za rukom. Upropaštjena strahom noćnoga putovanja, trapljena gladom i izveržena divjoj zvjeradi bludila sam punih sedam danah i noćih; dok me najzada miloserdni i sućutljivi ugljevari tako progonjenu ne okriepiše, i do jednoga grada u ravnicu optujsku ne izvedoše, ali niti tamo me moja sudbina progonit ne prestade. Dajte sada izrecite osudu moju. Bog je svjedok nedužnosti moje.””

“Jeste li bili od pervoga vašega sastanka s grofom Miroslavom do smerti supruge njegove š njim u kakovom savezu?” upita ju Lindečki.

““U nikakovom.””

“U nikakovom? Tu moram ja protireći!” povikne između tužiteljah izstupljujući Jobst Prispjegovski, “jerbo je sviet u obće pripoviedao, da je grof Miroslav Celjski često zamotan u vašem gradu bivao; to sam takojer isto čuo od služkinje, koja je za onda kod vas u službi bila.”

““Pučke bajke i pripoviesti od slugah i služkinjah ne mogu sudcem dovoljne biti.”” odgovori oštro Lindečki. – ““Možete li se, grofice Veroniko, opravdati?””

“Može!” zagermi tamni glas, i u srjed palače staše jedan siedi starac. “Gospodo moja! jur sam 30 godištah gradnik u Desenicah. Prisegom mogu potverditi, što je zapovjednica moja izrekla; a tko se podstupi i najmanje štogod protireći, toga pozivam na mejdan.” – Jobst Prispjegovski umukne.

““Je li vam znana smert Lizabete Modruške?”” upita ju dalje Lindečki.

“O tom mi je sám Miroslav viest donesao.”

““Kakove dokaze dajete, grofe Hermane, k tužbi vašoj?””

“Moj sin,” mumljaše grof, “bijaše u ognju nepromišljene svoje ljubavi u bludnost zaveden.”

““Dakle na sina navaljujete tužbu, a ne na nevjestu vašu. Proglašujem vas, grofice Veroniko, u tom ogledu za nedužnu. – Grofe Hermane, Vi ste ju dali u tamnicu baciti, što je Vas i kćer Vašu otrovati hotjela, i što se je čarotvorstvom zabavljala. Gdje su Vam dokazi?””

“Neka dojdu svjedoci!”

Neizbrojna, strašna množina prostoga ljudinstva narine unutra, kojim iz očiuh bijaše vidjeti, da su najmeni i podmitjeni. Grozovito stupe pred Valtera Lindečkoga.

Samovoljno i smjelo ustane starac, i za gromovitimi njegovimi riečmi: “Pred Bogom sveznajućim, kojega osvetiuteći ne možete, priznajte, da ste podmitjeni!” I umah padoše svikolici na tle kličući: “Oproštjenje! Oproštjenje! Zlato nas je namamilo!”

““Odlazite; na mene ne spada ispitavati, tko vas je najmio!””

Poklopljeni odoše svjedoci, a grof Herman počme strahovito zubmi škripati.

““Imenom svemogućega Boga i imenom presvietloga grofa Hermana Celjskoga, bana horvatskoga, bosanskoga, kneza varašdinskoga, vlastelina celjskoga, sonečkoga, šenštajnskoga, montpreiskoga, salaškoga i t. d. priznajem suprugu njegova sina Veroniku Deseničku za nedužnu, i oglašujem ju za pravu kćer plemenitoga vlastelina deseničkoga, za zakonsku suprugu Miroslava Celjskoga, tako kao što Bog nad nami vlada i upravlja! Ako tko što proti imade, toga pitam javno i imenom prava i sviesti.”” Tako govoraše sa svom dostojnostju Valter Lindečki, i nitko ni jedne rieči. Grof Herman probliedi kao stiena i serdito iz palače odide.

““Sveršeno je!”” rekne Lindečki, ““vi ste slobodni, milostiva grofice, idite s Bogom!””

Onesvještjena Veronika bude u svoju sobu odvedena.

 

 

svršetak (stranica 4)

 

 

© 2016 Harvatiya