Dobro došli! Guest!
Subota, 25 Stu 2017, 5:33 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Studeni 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930

4

→ stranica 1 - 2 - 3

Veronika iz Desenícah

 

VI.

 

U pridvorju pričeka grof Herman Lindečkoga i uzev ga za ruku, odvede ga u sobu kraljice Barbare, koja siedoga starostu smerknutim licem primi. –

“Uistinu, vi ste Veroniku vitežki branili!” rekne grof studenom uljudnostju.

““Činio sam, što Bog i moja dužnost zahtieva,”” odgovori Lindečki.

“Primite zahvalnost moju,” nadodade Herman dalje, mošnju s cekini mu dajući; “premnogo ste dokazali; ali, ako bi i cieli sviet dražestjami Veroničinimi zasliepljen bio, jasnost očima mojima oteti ne bude, i za isto izažimam iz gube jied, koji naš slavni rod oskervnuti usiljuje se.”

S čuđenjem gledaše Lindečki na grofa, zatim položiv tiho mošnju na stolrekne: ““Presvietli grofe, tko Bogu i zakonu ter dvoru habsburskomu služi, taj ne trjeba ničijih novácah, niti namame nit zlata; samo jedini glas pravice i poštenja sudcu, kao vođa, potrjebit jest. Nije nam samo mač dan nego i vaga takojer: to mora biti zakon, što je Tribonian napisao. Pravo je, što je Bog vječnim i premudrim svojim perom u serdce svakoga napisao. Ako toga ne želite, kako ćete se sa sinom i vašom mladom nevjestom pomiriti?””

““Stari gospodine!”” izbrekne se Barbara na njega, ““Jezik za zube; jerbo ne znam uistinu, kakva bi vas obrana i pravica tako smjela učiniti mogla.””

““Ovdje – obrana mojega vođe, a po smerti – obrana Višnjega!”” nadostavi Lindečki.

Prijateljski na očigled govoraše š njim grof, a Barbara ga jedva rieči udostoji. Znajući, da je dobar čin izveršio, ostavi Lindečki drugi dan Celje; nu badava je još želio groficu Veroniku viditi i š njom se porazgovoriti.

Sada je Barbara bila gospodarica. Kao bjesnilom nadahnuta pohađala bi svaki dan Veroniku i grofa Miroslava, i najžeštjom tugom napunjujuć serdce nesrjetnih, mučila bi svakoga napose strašeći ih uzaimno pogibelom života. Tašti vjendar bijahu svi njihovi napori; jerbo Miroslav i Veronika, kao čverste klisure burkajućim se valovom morskim, grozećim njihovim riečjam žestoko i krjepko odoliše. Tudi se doverši gnjiev njihov; nu takovim načinom, da se obadva predmeta gizdosti i osvete njihove, gorkoj smerti žertvuju. U samoćî položene Ostrovice morali su zidovi svjedoci biti zločinstva. – Množtvo vojakah odprati nesrjetnu Veroniku iz Celja u Ostrovicu. S usterpljivom podanostju, sa sto vojakah obkoljena, idjaše po merkloj noći u naznačeno mjesto. S kakovim je ćutenjem u sobe stupila, koje su njegda svjedokinje najblaženijih danah njezinih bile, može si svaki lahko pomisliti. Došav tamo, bude po zapovjedi kraljice ugarske Barbare u tamnicu bačena. Ali ta tamnica bijaše onaj strašni stan, u koji bi u glupom i okrutnom onom srjednjem vieku kao u čemerni grob žive polagali, za da bi jih do smerti gladom morili. Dan na dan bi manje jesti dobivala, dok ju najposli o suhom kruhu i vodi živjeti ne odsude.

Jedan dan odide u tamnicu Jobst Prispjegovski. ““Čini se, žestoka gospoje, kao da vam taj pokvareni zrak ne ugađa,”” rekne kano da bi iz pomilovanja. Veronika, nagroziv se pogledu bezobraznoga, ne dade mu ni odgovora.

“Ne želite ništa, milostiva grofice?” nadostavi Jobst dalje.

““Ništa, nego samo da mi se s očiuh uklonite,”” odgovori Veronika.

“Grofice – Veroniko!” rekne Jobst, padnuv joj pred noge, “ljubim Vas neizmjernom žestinom. Samo jednu prijaznivu rieč, samo jedan prijateljski pogled – i tako mi Boga! oslobodit se budete iz ove tamnice, i imat ćete ko tomu bogastva i slave koliko vam drago. – Vi mûčite?” govoraše Jobst dalje, uhvativ ju smjelo za ruku i otevši joj bezobrazno pás iz ruke. – “Grofice, ponizite malo gizdavu glavu vašu; jerbo ste vi u mojoj vlasti, samo jedno znamenje, pak ste prošli. Zašto ste tako lakomi s ljubavju vašom, koje ste onoga lahkomislenoga Miroslava Miroslava dionikom učinili?” Pri tih riečih hoti ju obuzeti.

Veronika berzo odskoči i u prirođenoj svojoj uzvišenosti postavi se pred bezobraznika – u desnoj ruci deržeći križ s razapetim spasiteljem, a u lievoj goli nož. ““Odstupi, zlotvorniče! inače – tako mi razpetoga, onepoštenit ću nož ovaj kervju tvojom!”” uzklikne glasom zapoviedajućim.

Jobst, ne imavši na najvećju srjeću nikakva oružja kod sebe, a k tomu niti ne bivši između glasovitih vitézah, smutjeno se počme izgovarati, da je to sve samo jedna šala bila, i tako posramljen odide.

Na večer ne dobije Veronika nikakove hrane, koju takojer i sutradan u podne badava očekivaše. – Drugi večer dojde jedna mala djevičica i donese čudećoj se grofici na jednom tanjiru hrane i skoro ubranoga voća. “Moj otac, stari gradnik, šalje vam pozdravljenje, milostiva gospoje,” rekne nježna i umiljata djevica, “mi smo se nad vašom nuždom i nevoljom žalostili, prosili i plakali smo; na posljedak dade se nadzornik od tavnice umekšat i namoliti, tako da nam je moguće, Vama svaki dan potajno hrane donesti; on učini, kao da o tom ništa ne znade.” S rajskom radostju ogerli grofica verlu djevojčicu, i umiljne suze kao biser zablistaju se na njezinih licih; novi bo život imade njekakovu dražest za nesrjetnoga.

Tri ciele godine ginjaše Veronika u tako tužnom i žalostnom stanju. Malo po malo privikne se tamnici jerbo joj je ponješto to okrutno stanje i milo postalo, što joj se Jobst Prispjegovski više nije ukazao. Dobroserdačni gradnik skerbljaše u svem za nju, tako da ju ništa drugo nije mučilo, izvan jedine misli: što Miroslav radi nje u tamnici gorko uzdiše i plače. Ali njegova sudbina bijaše veoma okrutna; jerbo dan na dan sve većimi mukami mučen bijaše. Strâh i nada neprestance se mienjahu, za da bi ga prisilili Veronike se odreći. Jobst Prispjegovski sve moguće načine upotriebi, da Veroniku kod njega sumnjivu učini. Među ostalimi pokaže mu pás, na silu joj otéti, kao dokazat hoteći, da mu ga je ona iz ljubavi na dar poklonila. Miroslav gledaše na njega okom nepouzdanim, ni rieči ne govoreći; jerbo je neizmjernu pouzdanost imao prama svojoj vjernoj Veronici, kanoti prama kakvomu rajskomu bitju. Kraljica Barbara posjeti baš u to doba opet iz Budima grad celjski, gdje jur puna dva ljeta ne bijaše. Ovdje saznade, da je Miroslav još svoje volje i da je Veronika čudnovatim načinom sačuvana. Bjesnota njezina prekorači među, i mahom zadobije Prispjegovski od grofa Hermana zapovied, da Veroniku u Ostrovici umoriti dade.

 

 

VII.

 

Sunce prodiraše jur svojimi blagotvornimi zràkami jesensku trudnu maglu, koja je s težkimi svojimi kreljuti u dolini počivala, i ugodno jutro navještjivaše 17. dan mjeseca Listopada 1428. Stari jedan konjanik kasaše put Ostrovice. Često si je sa svojih siedih berkóvah rosu otirao veselu pjesmu pjevajući. To je bio poznati dobri starina Blaž. Neizgovorna radost objimaše dušu njegovu, što mu je opet sudbina dopustila, da može svojemu dobromu gospodinu Miroslavu poslužiti. Ni sám nije znao, kako mu bijaše pri duši, kada mu je iznenada na večer u Celju kroz slugu poručeno bilo, da k svojemu gospodinu dojde. Miroslav u okovih ginući, predade mu list s tim nalogom: da ga što skorije potajno u Ostrovicu grofici Veronici odnese. Još odmah onu istu večer potraži konja, i zviezde ga sprovađahu put Ostrovice. Velikim štropotom i herzanjem od konjah bude Blaž u svojih mišljenjih pretergnút, ogleda se i tri viteza udare tako naglo na njega, da su sve iskre izpod kopitah konjskih odskakivale. Posljednji pogleda oštro starcu u oči, zatim prišapće srjednjemu sasvim zamotanomu, nješto u uho, i obrativ se na to hitro rekne: “Dobro jutro, stari Blažu!” Blaž zahvali smutjeno i hotijaše ići dalje.

“Kaži mi, poznadeš li moga drúga?” upita nepoznati.

““Ne smijem”” – odgovori Blaž, ““to je”” –

“Prišapni mi!”

““To je”” – rekne Blaž i ime mu u uho prišapne.

“Pogodio si, mili starče! Zahvaljujem ti za tu novinu, a ovo ti je od mene za spomen!” Pri tih riečih udari starca mačem po vratu. Padajući Blaž mašao se je za oružje, ali drugi udarac po gerkljanu učini ga nemoćna, za da bi svoj život spasiti mogao. Upane s konja doli, previne se njekoliko putah po zemlji, i izpusti dušu. – Neprijatelj njegov prekopa torbu, najde list i odterči s đavolskim smiehom k svojim drugom, razpečati list i pročita sliedeće rieči:

Premila Veroniko!

“Budi na opazu i ne vjeruj tvojoj većoj slobodi, zlotvori moji i tvoji odsudiše tebe na smert; sutra će dojti Jobst Prispjegovski, naš zakleti neprijatelj, u Ostrovicu. Možebiti ću i sám, ako mi ikako moguće bude, k tebi dojti, da te oslobodim. Za Boga i našu ljubav čuvaj se.”

Tvoj vjerni

Miroslav

 

“Gle, gle, gospodin Miroslav imadjaše dobar nos!” izdre se posmješno Jobst Prispjegovski, onaj potmajni; “hahaha! ali nismo baš ni mi sliepi!”

Skoro zatim dojdu ti pakleni gosti u Ostrovicu. Jur tretji dan mogaše Veronika s dozvoljenjem grofa Hermana u gradu amo i tamo se prohađati, jedino joj samo zabranjeno bijaše prag gradski prekoračiti. Radostju opojena iđaše pervi dan po svih sobah, dolazaše na svoja najmilija mjesta; svakoga bi bila rada ogerlila; istim niemim stienam željaše rieč, da bi mogle jednoglasno š njom zavapiti: “Veronika je slobodna.” Ono isto jutro, kada Jobst Prispjegovski sa svojom bludnom družbom u grad dojde, bijaše Veronika u kupalištu, koje joj njezin suprug s kraljevskom zaisto krasotom u divnu sobu promieniti dàde. Jedini samo pristup vođaše od zgora do doli preko dvadeset mramornih stupáonah u podzemaljsko svetilište. Pritisnutjem pera izskočio bi u pristupu železni, bogato pozlatjeni zastor, koji je vrata podpunoma zatvarao. Iz mramora slikovni kitovi natakahu kao kristal, bistru vodu u tamni i primjerno duboki pod, na kojem su poverh vode od soptanja različni klubučići kao biser treptili. U jednom kutu od kupališta staše bog vodeni Neptun, koji bi na dano znamenje zvonca umjetno izdjelanu posudu svoju otvorio, i iz koje bi zatim topli vrutci lievali u mjedenicu, nad kojom su od srebra vješto saliveni božići tajnu koprenu deržali. Dosta se je dugo u toj preizbornoj sobi zaderžala bila Veronika; sardce joj prepuno bijaše od radosti i žalosti; predstavljaše si u sladkoj uzhitjenosti svojega predragoga supruga i željaše, da bi ga što skorije vidjeti mogla; nu u istih preuzhitjenih mišljenjih stezaše joj njekakva potajna tuga persi, baš na tom mjestu na toliko, da nikada još u svom življenju veće tuge poćutila nije.

Uprav kada se hoti vratiti, dojde jedna od službenicah navještajući joj došaštje Prispjegovskoga, koji š njom na jedno oka trenutje govorit žudijaše. Čuvši Veronika, kakova je gosta dobila, sva se upropásti. Zanešena rajskimi misli niti ne pomisli na toga zlotvora. Trepetjući idjaše gori, gdje ju Jobst Prispjegovski jurve očekivaše.

“Oprostite, milostiva grofice,” govoraše joj glasom umiljatim, pri čem se koljenom zemlje dotakne i skute joj poljubi.” Danas vam je zaisto moj došastak ugodniji, nego prije igda. Sutra možete ići kamo hoćete, od sutra ste slobodni. To će se isto i vašemu suprugu za njekoliko dánah dozvoliti.”

Veronika je jedva svojima vlastitima ušima vjerovala. Samo da ne bi Jobst tako radostna glasa poslanik bio. Njoj ne bijaše u sardcu drugačije nego onomu, koji vazda u nuždi budući, najednoč iz đavolske ruke veliki dar dobije.

“Za njekoliko časóvah opet ću vas ostaviti,” nadostavi Jobst dalje; “sada mi samo još dozvolite da u vašoj družbi nješta zajutrim.”

Veronika ništa zloga ne misleći, zapoviedi s neizmjernom radostju vitezu vina, a sebi mlieka donesti. Medju tim uzdignu Jobstovi službenici na mostu urečeni smieh i veliku kriku i viku; Veronika poterči k prozoru, da vidi što se je zgodilo. Taj časak upotriebi Jobst i saspe berže bolje u grofičinu kupu hitro djelujući otrov. “Na zdravje i na skoru vašu slobodu!” povikne Jobst uzdižući čašu, kada je grofica od prozora odstupila. ““Na vašu sadanju i vječnu srjeću!”” odgovori Veronika i popije smertonosni napitak.

U pódne oprosti se s groficom Jobst, i ostavi dva svoja službenika u gradu, kojima potajno namigne. Ne bijaše još daleko, kada groficu neizmjerno stezanje popane, veliki nemir uzbuni unutranjost njezinu, nepodnešljivom žestinom prisiljena terčaše kroz sve gradske sobe do prekrasnoga kupališta. Pojačena hladom zatvorenih sóbah, mišljaše se u kupalištu okriepiti, na što železni zastor u ulazu spusti. Netom, što to učini, čujaše takojer, da je i izvana uhod zatvoren. Sva u smetji postavljena jedva vidjet i čuti mogaše; na to otvori strašni Neptun – posudu svoju i rigajući vodu žamoraše; badava je Veronika za zvoncem rukom dohitavala, da tu pogubu zabertvi, jerbo je užinac bio odrjezan. Vapijaše za pomoć, ali ni jedno čovječansko uho vapaja njezina ne čù. Sve većma i većma rastijaše u sobi voda, badava se je uspela Veronika na posljednji stupaj od ulaza, badava se usiljavaše ulaz otvoriti, otrov joj smete mozag i ona sirota pàne u pogubnu vodu. – Još taj večer navještjavaše prestrašenim stanovnikom gradskim, da Veronike više neima. I tako padè nedužna Veronika kao žertva! – U svoj tihosti bijaše u Vratislavu zakopana. Taki zatim bude bude Miroslav na slobodu izpuštjen. Iz početka bjesnijaše proti progoniteljem Veronike svoje, dade obadva sluge, koji zapovèd Prispjegovskoga izveršiše, svakojakimi mukami mučiti. Mnogo zatim ljetah projde, grof Miroslav padne u pervašnju lahkomišljenost, pomiri se sa svojimi neprijatelji, a najposli i s istim ruglom od čovjeka okrutnim Jobstom stane u prijateljstvo. Posljednja uspomena, koju još svojoj plemenitoj supruzi Veronici žertvovà bijaše, da je po smerti otca svoga Hermana godišta 1434 ostanke njezine iz Vratislava u Gajrak s pristojnom slavnostju prenesti, i u grobnicu kloštarsku položit zapovjedio.

 

(svršetak)

 

 

© 2016 Harvatiya