Dobro došli! Guest!
Nedjelja, 24 Ruj 2017, 10:23 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Rujan 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

2

→ stranica 1 - 3 - 4 - 5

Čuvida na glasu

 

III.


 

A gospodjica Bezimenka sidjela svojoj sobici u kutu, popogledala kroz okno prema iztoku na donji grad pod sobom, gdje se dimnjaci puše, a dim naginje, kuda vjetar duva; popomislila, koliko srećnih domaćica tuj na svom ognjištu banuje, i šije i čuva, i stvara i štedi, i brine se i veseli, a ona ovdje na klizkih parketih očeva udovačkoga pustoga stana za takovom srećom ni uzdahnuti ne smie. Dà, dà , otac joj je velik gospodin, kraljev činovnik, pa i ona mora za kraljeva činovnika, ili do smrti djevovati; mora srećna biti, dodje li i nedragi, dodje li i plješivac1 s naočali — samo nek je što odličniji činovnik ili vlastelin — ili bar odvjetnik. Niesu li to predsude2?

Sjećam se ja dobro vremenâ, kad su naše plemkinje i bogatašice gotovo očajavale, što ne ima u Zagrebu posade i da bi lako bio sastavio čitavo poslanstvo djevojaka, koje bi ne tražeći nikakovih dnevnica išle u Beč moliti za posadu. A kad posada dodje, sbilja njih nekoliko podje za vojnike!

Takva je u novije doba jagma za mladimi činovnici, a koja je djevojka srameća i gdje roditelji ne umiju prodavati svoju robu, ondje djevojka zasjedi i za koju godinu prozvav se dakako narodnim imenom „zasidjelice“ uzme uzdisati: Oh da sam pošla bar za koga trgovca!

Kanda trgovac, kanda svaki obrazovani gradjanin ne bi bio dobra prilika činovničkoj kćeri! Ali Bezimenka shvaćaše svojski sve te napremice i ni s daleka ne mišljaše, da je ona od Bog zna kakova drugoga gradiva sagradjena, nego li koja gradjanska kći.

Ne sidjela ona zaman u svom kuteljku i ne čitala knjige, samo da joj prodje dan, već usvojavala svaku istinu i mudrinju, i na samoći razmišljala, kako bi se tiem ili onim okoristiti mogla. Samo da niesam toliko stidljiva, već da imam više obraza i srdca ja bi ih već umjela ugnati u tjesnac.

To djevojka mišljaše a u to netko pokuca na vratih.

„Slobodno!“ reče Bezimenka, vrata se odškrinuše a u sobu stupi Kremenskova majka.

Bezimenka se podiže, porumenje i zadrkta — a onda razširiv ruke poteče starici u susret i saviv joj se oko vrata udari na njezinoj grudi silno plakati.

— Nemoj dušice, ja ne dodjoh, da te žalostim.

— Znam ja, vaš me sin ljubi.

— Pa zašto, diete, plačeš.

— Od radosti, što će mi to prvi put kazati sveta usta njegove majke, koju on toliko pazi.

— Srećna majka, koja to čuje i triput srećna majka, koja takovu čeljadetu smie kazati: moj te sin ljubi, ti vriediš njega, on vriedi tebe —! Kćeri moja, Bog te blagoslovio!

— Majko moja! nikad vam toga ne zaboravih.

— Neka, neka, diete! 0 tom se ne radi. Ali znaš kćeri moja, —

— Da ga slietaju, neka uzme Neznanovićevu, a on je ne će, sve sam to čula i čula sam, da ne će ni pomaka, ako ga ne može zavriediti sâm, i čula sam, majko, do treba svjerovati, ako se čovjek i ne zavjeri.... Sve to ja znam i presretna sam!

— A što veli tvoj otac?

— On ne veli ništa. On misli, da mi je sudjeno gospodjom biti, jer sam gospodska kći. Našla se svakoj prilika, nać će se i meni. Dakako, njemu je do dobre prilike, to jest, do takve, da budem odličnijom gospodjom, da se ne trebam ni zašto brinuti, već kakovo da mi se kroji odielo. A što moje srdce veli, zato nitko i ne pita —. On zamiera malim činovnikom, koji se žene osobito, kad djevojka ne ima svoga imetka. Ja mu nikako ne bih smjela reći, da bi pošla za vašega sina.

— To je žalostno, djeco, da vam je mladim toliko stradati. A ne bih li ja mogla progovoriti otcu?

— Za živa Boga ne! On bi vas vrstan bio uvriediti — a onda bi me Kremenski morao odnemariti. —

— A što ću da kažem sinu si?

— Da ću svjerovati, makar se niesam zavjerila. Idem smišljati, što ću i kako ću. Molit ću se gospodu Bogu, ne bil li pogodila, što je pravo, a ako mi vaša pomoć, majko draga, uztreba, javit ću vam se poštom.

— A ja ću ti se odazvati, zlato moje!

— Pozdravite nekoga — milo i drago; oh majko srdce mi hoće da pukne, kad mu to prvi put eto poručujem.

I izljubila djevojka staricu i izpratila ju niza skaline.

Odšulja se starica u svoj skromni stan.

A Bezimenka vratila se u svoju samotnu sobu i najprije suzam tihe sreće pustila mah, a onda uzela misliti i nagadjati ovo i ono, dok se nije domislila, što će.

Sada smiemo samo toliko kazati, da je uzela marljivo prevrtati i ponavljati sva zanimnija poglavlja svega kolikoga znanja, što ga je na svojoj samoći i dokolici dosle prikupiti vrstna bila.


 

IV.


 

Čovjek je u nevolji dosjetljiv, a ljubeća djevojka nije samo dosjetljiva, već je i hitra i neumorna postignuti, što je naumila.

Bezimenka umovaše od prilike ovako:

Dà, dà, troje moram podšto, podto postignuti : moram izaći na glas presenetiv3 ih dostojanstvom, premogućstvom4 i duhovitošću; moram onda onomu zemljotresu, u kog je ruci Kremenskova sreća, zadati straha, da će zlo proći, ako li se drzne zapostaviti takova vrstnika bog zna komu mićeniku; moram napokon svoga rodjenog otca ugnati medju vatru i vodu, da mu ne bude druge, već dati me na vrat na nos za moga Kremenskoga.

Dà, dà, tuj je vjetar i tuj je gumno....

Dà, dà, al moj nesrećni stid, tuj treba obraza i srdca — ah, da mi je samo drugi obraz, srdce bi već bilo; da mi je krinka na obrazu — ha, što rekoh — krinka? — Zar ne će biti čuvidski5 ples? Dà, dà, ondje mogu s krinkom na obrazu junakovati: ako porumenim, ne će nitko vidjeti — mogu pustiti obiesti mah, mogu jezikom počiniti čuda, postignuti, što želim i uzgredice prvi put, ah prvi put reći Kremenskomu naustice, koliko ga ljubim. Mogu i podražit ga malo — oh radosti! I skoknu djevojka dva tri puta po sobi, pa nastavi opet:

I ti, zlosrećni barune, koji si na ovom svietu već dosta zla počinio, kog je otac moj već lane zamrzio u toplicah, i ti imaš tvoju odglumiti u mom romanu.

A tebi ću, sladki majčin jeziče, izvojštiti tvoje mjesto, tebi ću pjesmicu izpjevati, da će se odjekivati po svih ulicah bieloga Zagreba.

Tako Bezimenka redala svoje misli i potanko ih izpredala. Što je trebalo namaknuti i nadopuniti iz knjige, marljivo je i vješto vadila i u glavicu utuvljala. Oboružavala se svakojakim oružjem, što znanjem, što doskočicami i za svaku priliku i nepriliku udešenim zanovietanjem.

Sad joj još trebao oklop, u kom će vojevati, to jest čuvidsko odielo i štit — to jest krinka, kojom će zaklanjati rumenilo stida i bljedilo straha, ako ju tko u tjesnac uždene.

A buduć visoka i vitka stasa i uzrasta trebao joj još samo bogat kov, biser i drago kamenje, što ga nikoja gospodja u Zagrebu poznavala ne bi, da dostojanstvom i premogućstvom zasja, kako će se svi pogledi na nju periti i sva usta od čuda zamnievati te propitkivati, koja je to velikašica?

Dala dakle dozvati k sebi krojača, da joj izmjeri i pobilježi sve mjere njezina stasa, tobože, da će si sama haljinu skrojiti; ali ona napismice naručila u najglasovitijega bečkoga krojača opravu od modre svile s bogatim nakitom po najnovijem dvorskom kroju, da ju do stanovitoga roka sgotovi i pošalje gospodji Kremenskovici. Digla na uložnicu od prištedjena novca dviesta stotinjaka i polovicu poslala namah bečkomu krojaču a drugu polovicu obećala poslati, čiem gotova oprava stigne.

A drugu poslanicu napisala nekoj mladoj bogatoj trgovkinji u Varaždin, s kojom se je u toplicah upoznala i o kojoj je znala, da ima dragocjeni pravi kov, štono doliči samo kakovoj knjeginji i da će joj ga za cielo za nekoliko dana posuditi; jer joj je bila vrlo omiljela i s njom se dapače posestrila. U toj poslanici napisa joj i nacrt pisma na svojega otca, što bi ga prijateljica imala prepisati, kakvim pečatom s grofovskom krunom zapečatiti i u Varaždinu na poštu predati.

Iste plesne cipele a izim toga crnu vlasulju s uvojci i crnu baršunastu polukrinku naručila iz Beča, da je nitko ni po naručku ne uzmogne odati.

Pošto je sve to tako udesila, napisa i pisamce gospodji Kremenskovici ovoga sadržaja:

„Mila majčice! Trebat će mi vaša pomoć u velike. Molim vas obadjite me sutra predpodne poslije devete, kad su već gospoda u svojih uredih. Oprostit ćete mi, što ne smiem ja do vas. Ni ne izlazim nikud iz kuće van s otcem, ili s kojom gospodjom, kojoj me otac povjeri. A i nije mi preko vašega praga stupiti, već vašom snahom.

Hoće li to Bog dati? Ne kazujte ovaj put ništa vašemu sinu, momu ne zavjerenu vjereniku. Do vieka vaša Bezimenka.“

I zovnula djevojku iz kuhinje, koja nije umjela čitati i opremila ju, da uturi pisamce u bližnju listovnicu iznad kamenitih vrata.

To se dakako sve obavilo do druge ure popodne, o koje doba velika gospoda dolaze iz ureda.

Onda se objedovalo, otac dašto namrgodio se, izustio jedva koju o silnom poslu a kad si je usahli birokratični stroj malo omastio i parni kotlić duha svojega malo vincem ugrijao, te kad se je već stala dimiti ne glava već mirisna havana i kad je vrela crna kava prvim srkom i usta zasladila i punu utrobicu ugrijala onda se birokratični oblaci razpršiše i otac razrieši:

— Jesi li, Bezimenko, čula, da Kremenskomu nude Neznanovićevu?

— Jesam, nešto mi je gospodja V. natuknula.

— On je lud; ne ima nikakova zakrilja, pa ne će bogate djevojke.

— S toga valjda, što mu se nudja?

— Nipošto, već što ljubi, kako vele, neku sirotu.

— Pa to je pošteno, što se ne će da iznevjeri svojoj sirotici.

— To su samo mladački zanosi. Kremenski je doduše vrstan činovnik, svi ga hvale, ali dok se dokopa bolje službe, mnogo će vode Savom proteći. Uzme li tu svoju sirotu, komu će se moći udvoriti? Tko će zanj pitati? Čiem će se izticati?

— Ta svojom vrstnoćom.

— Tâ samo vriedi pri razdjeljivanju posla u uredu.

— A kad bude službe dieliti?

— Onda će prijateljstvo, svakojaki kukavni obziri i bezobraznost pretegnuti, a vrstnik na cjedilu ostati.

— Ali će onda zagrmiti glas naroda i izticat se nepravda po novinah.

— Zar koga za to glava boli, kad su išto stalnije napremice? Onda po Kremenskoga još naopakije, velika će gospoda mislit, da je novinska graja njegovo maslo — pak neka onda čeka do sudnjega dana na pomaknuće.

— Dakle je Kremenskomu svakojako odzvonjelo?

— Ja ne bih dao ni pišiva boba za njegov napredak. Ali što si razbijamo glave o tome ludjaku? Ajdemo se, ćerko, prošetati.

I digoše se i odoše Ilicom šetati, jer nije bilo glasbe ni na Zrinjskovu na Jelačićevu trgu, da ju idu slušati i uzgredice nešto sladoleda pokusati.

Šeću se dakle Ilicom, pozdravljaju se sa znanci, mete se pločnik dugim opravami, njemčare Zagrebkinje da je Bogu plakati, da — da već i sami tudjinci tomu prigovaraju, dan prolazi, sunce zalazi, sumrak se hvata danas, kao juče — a turobna Klio sjedi u zakutku ne imajuć ništa drugo bilježit do li toga neponosa naših ljepotica.

Godinu dana i nekoliko mjeseci potla govorio je u Zagrebu slavno dočekani glasoviti učenjak Gneist6 ob istoj stvari i rekao je u načelnikovu domu, da je naginjanje za tudjinstvom i napor oko nauke tudjih jezika štetan i poguban po umni napredak; jer se pravo umovati dâ samo na jednom, samo na materinskom jeziku.

Usta mogu biti hitra i spretna govoriti — ali se ovdje (Gneist pokaza prstom na čelo) zaostaje.

Tomu uzroku pripisivaše nazadak aristokracije.


1 ćelavac (op. urednika)

2 predrasude (op. urednika)

3 zaprepastiv (op. urednika)

4 premoćnošću (op. urednika)

5 maškarski (op. auktora)

6 Rudolf von Gneist (1816-1895), njemački pravnik, politički znanstvenik i političar (op. urednika)

 

nastavak (stranica 3)

 

© 2016 Harvatiya