Dobro došli! Guest!
Subota, 25 Stu 2017, 5:34 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Studeni 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930

4

→ stranica 1 - 2 - 3 - 5

Čuvida na glasu

 

VII.


 

— Draga majko, vidite, dok puška ne pukne, čuti se ne može, prišaputnu Bezimenka tiho svojoj pratilici. Pukao je glas o našoj slavi, sad ćemo progovoriti s gospodinom Zemljotresom. I uhvati Kremenskova poglavara pod ruku:

— Presvietli! kako hvališ zdravlje?

— Najsjajnija, najdivotnija čuvido, kako mene ta sreća zapade, da me za moje zdravlje pitaš? — Vidiš, da se držim, hvala na pitanju.

— Ti se, presvietli, vazda držiš! Pa tako držeći nazireš bolje, što će doći — čini mi se, već si prešao preko zamrzle baruštine?

— Vidio sam vremenjače, gdje lete put juga, poče se smrzavati i ljut vjetar s noćaja u sav mah duvati, pak sam se presmicao preko prvoga leda.

— Dà dà — preko parketa. Ti si najmudriji hrvatski političar. Imaš dakako mnogo posla, i mnogo kinbe s tvojimi činovnici?

— Moram ih neprestance budan i oprezan nadgledati, vječni nepokoj — vječna briga trza mi živci, trepeće mi glasom.

— Dà, dà, nemaš nikad mira, pa i ne misliš na mir — ni na mirovinu.

— Držim se.

— Dašto držiš se, tebi pilići neotimlju hljeba iz ruku: Sbilja, čula sam, da imaš jedno prazno mjesto, hćela sam ti preporučiti nekoga moga štićenika iz Varaždinske županije, on do duše nije bogzna kakov vještak, ali se dobro kliže po parketih, onako u bezpuće natuca nešto o ničesu i ništini; da mu rekneš od šale: eno leti po zraku četveronoga životinja dugih ušesa, on bi izišao, da vidi kud leti; već s toga rada bih ti ga svesrdice preporučila, kad bih znala, da ne ćeš imati neprilike.

— Ja se ne bojim nikakve neprilike, kad se uslugom mogu udvoriti toli domoljubnoj velikašici.

— Ti se samo rugaš velikaškomu domoljublju — a misliš: vraga je tebi do domovine stalo, ti si samo od nevolje obljubila hrvaštinu, jerbo je narodna stranka nadjačala.

— Varaš se; znam ja, da se već od malih nogu baviš našom knjigom, da si velika zaštitnica hrvatskim pjesnikom — ali, da se i liepo paziš sa svojimi rodjaci u Ugarskoj, pak si mogućna gospodja.

— Misliš dakle, presvietli, da bi mogao proturati moga štićenika? Samo ako ne ima koga vrednijega?

— Ima doduše jedan vrstan činovnik, komu bi se to mjesto moralo dati, ali je on malo prpošan, a i preporuka od toli visoke zakrilnice vriedi mnogo, te bi mogao tvoj mićenik tiem prije to mjesto dobiti, što bi Kremenski, to je onaj vrstan ali prpošan činovnik, ostao uz njega, da obavlja tegotniji posao, kao i dosele.

— Ali, presvietli, to bi ipak krivo bilo, da moj preporučenik bude predpostavljen Kremenskomu, koga toliko hvališ, pa da ovaj mjesto onoga još i radi. Ja se nikad ne bih usudila svoje preporuke zastupati, znaš, da narodnjaci u najveći jek zahtievaju samo vrstne i poštene činovnike. Pa da se ja u to upletem? Ne ću, ne ću — ni pod što! A ne bi pod živu glavu hćela da se po tom možda i ti klevete dostaneš. I prinievši usta do njegova uha reče mu još mudra čuvida šapućuć:

— Sad ti u visokih krugovih mnogo drže do velike neporočnosti, do neokaljanih ruku. Namah bi koja hulja gore doglasila, da ti je kakov neznanović tutnuo u ruke, ako ne cielu, bar polu tisućice. To je u najnovije doba najcrnja potvora, koju ni Sava, ni Drava ne može oprati. A za svaku najmanju stvar gore namah doznadu. Čula sam neku latinsku rečenicu, ne bih je pogodila — ne čuh je drugdje, već u Hrvatskoj.

— Valjda onu: „Hoc statim resciret palatinus“1?

— Dà, dà, to je, čini mi se, ono staro plašilo šljivarskomu pregnuću, — ne ću ti dakle ni imenovati svoga štićenika, ne ću, da tebe i mene potvaraju, gdje bi se dakako samo tvomu prijateljstvu imala zahvaliti na prihvatu moje preporuke.

— Istina! —

— Ja ću dapače uhvatiti sgodu, da prekodravskim prijateljem naustice iztaknem tvoju nepristranost i nepristupnost, da ne gledaš na udvaranje i prilizivanje već samo na poštenje i vještinu, kakva je u toga tvoga činovnika, što ga hvališ —, kako se ono zove?

— Kremenski.

— A je li možda taj sretnik ovdje, da vidim takmaca, komu se moj štićenik ukloniti mora?

Ogledav se Zemljotres amo tamo po dvorani opazi Kremenskoga i reče svojoj čuvidi, a s nje ga omamljivaše miris:

— Eno ga, najkrasnija čuvido, pokraj trećega stupa, gdje govori s nekim književnikom. Onaj desno.

— Zanimno, duhovito lice — taj čovjek za cielo mnogo misli i vrlo oštro sudi?

— Kadkad i preoštro! I opet zadahnu ga izparaj pačulskoga mirisa.

— Čestitam ti, taj će čovjek još većma osvjetlati tvoje presvietlo lice.

— Odviše si milostiva, presvietla grofice —

— Što, zar me poznaš?

— Kako ne bih poznao?

— I ja poznam tebe. Čut će za to i Budim i Pešta.

I porukova se Bezimenka sa Zemljotresom milostivo i dostojanstveno, a dugo već na nju pazio i oko nje obilazio njezin otac.

To naša čuvida jedva i dočekala.


 

VIII.


 

— Dobro mi došao, toplički znanče! Otac se pokloni i udvorice stupi joj uz lievi bok, da ju prati.

— Podjimo u onaj kut, da sjednemo. Ondje nas ne će nitko čuti. I odoše onamo i sjedoše.

— Ti si mi, presvietla čuvido. pisala —

— I molila te, da se nadješ ovdje. Istina. Ne trebaš se ništa bojati moje pratilice, ona ne razumie ni jedne besjede hrvatske. Gdje ti je kći?

— Ostala je kod kuće. Boli ju zub.

— Sbilja? Žao mi je, što je ne mogu vidjeti. U zoru već odlazim. Sjećaš li se baruna N. iz toplica?

— Kako se ne bih sjećao? Povodnik je bio mnogim neprilikam, a prava nesreća onoj vlasteoskoj udovici, kojoj je ćerku upravo do ludila dognao.

— A znaš li, čiem se izpričava?

— Čiem, za Boga?

— Da se je udovičinoj kćeri samo prividice udvarao, a da je u istinu ljubio tvoju kćer i da je samo htio Bezimenkinu ljubomornost uzbuditi.

— Kako je to mogao reći?

— Ta čuo si, da on sve čini, što zna, a ništa ne zna, što čini. On je dapače i dalje zabrazdio. Da se rieši udovičina slietanja, reče, da se je s Bezimenkom tajno zaručio —

— Taj je čovjek sâm paklenski vrag.

— Eto ga za koji dan u Zagreb. Veli, da će prositi — tvoju kćer.

— Trista mu jada, to mi još treba. To je gotova sramota, moje će se sirotče okameniti ili od srama propasti u crnu zemlju.

— Ti znaš, da se on ne žapa nikakova sredstva.

— Ako ju kuda pošljem — u rod?

— On će za njom.

— Ako rečem, da je bolestna, da je sve to izmišljeno, da su to puke laži?

— Laži su gospodske stvari — on im je navikao i njimi se hoće da rieši udovice. Udovica je osramoćena, njezina kći ljubi barona, a on ne će ništa da čuje o ženitbi. Novom sramotom tvoje kćeri rad bi se izporučiti.

— To je djavolski naum. Kako da ga osujetim

— Mnogo sam mislila o tom, nema druge već da ga pretečeš. Treba na brzu ruku razglasiti, da ti se je kći s nekim drugim zaručila.

— Dà, to — ne bi bilo zlo. Ali s kiem?

— Bože moj, možda bi ti kći bolje od mene znala kazati, s kiem — ili da pitaš koga prijatelja pa da ga našlješ onomu, koga bi ti za zeta preporučio — ili u zadnju ruku, da izmisliš zetu ime a kad se pravi zet nadje, onda se može reći, da je prvašnje ime bila slagarska pogreška. Slagaru se mnogi poklizaj u grieh upisuje.

Bezimenkin se otac vidimice snuždio. Još se nije nikada postarao, kako bi zeta stekao. A sad da ga steče na brzu ruku? — Pa da bira onakva, kakov bi njemu po volji bio, a izbora ne ima, jer se još nijedan prijavio nije? Ili da dâ po novinah razglasiti: „Tuj i tuj ima liepa djevojka za udatbu, otac joj daje desetak tisuća miraza, prosci neka izvole svoje svjetlopisne slike priložiti. Ničije se ime ne će odati.“ Tà i do toga je već došlo na tom prometnom svietu.

— Nemoj očajavati, nać će se koji taj prosac. Ako ja čujem za koga poštenjaka, naputit ću ga k tebi. Pozdravi mi tvoju kćer, neka ne oklieva pristati, ako je prosac i malo prema njoj. Pa bio i mali činovnik, samo nek je ljudina, ljepše je, s ljudinom uzpinjati se, nego li s hrdjom s visa padati.

Razstade se kćerka s otcem, popodraži još ovoga i onoga i eto je napokon pred živom željom njezina srdca, pred suncem svoga života. Pratilica joj osjetila na ruci, da drkće mlado tielo, da jače bije živo srdce, pa da joj se valjda vedra duša zanosi blaženom voljom i sladkimi namjenami. Uzdahnuv reče djevojka:

— Materino zlato! sva su te usta puna, a prepune su te moje oči i moje srdce.

Začudi se Kremenski tomu pozdravu, ali se brzo snadje i odvrati:

— Liepa čuvido, ako sam, kako mi reče, materino zlato, onda se samo majci sjajukam, a ne znam, čiem bi mogao tvoje valjda vilovne oči i tvoje za cielo veliko srdce zapremiti?

— Blaženim pogledom.

— Dok srdce ne zaigra ne može oko zakriesiti.

— Al blaženi pogled polieže od liepe sreće, a ja želim tvoju sreću.

— Hvala ti na liepoj želji, ali zaludan ti trud.

— Svi mi se u velike klanjaju, samo me ti hladno odbijaš.

— Gdje velika zvona zvone, tuj se mala ne čuju.

— Ali baš ti si — meni velikan, ti si moje sunce.

— Da ti krinka ne zaklanja obraza, mogao bih vidjeti porugljiv posmjeh.

— Dapače obraz za krinkom lakše podnosi izustiti takovu istinu.

— Gle, gle, to nije šala, već ozbiljski lov.

— Lovac je, da lovi, a prepelica, da se čuva.

— Ne bojim se tvojih striela ni mrežâ.

— Ajdemo se okladiti, da si za osam danâ moj.

— Meni se je lako kladiti.

— Znâm, ljubiš djevojku, njoj si vieran, i kaniš čekati, dok ti ju dadu.

— Pa kad bi tako bilo?

— Onda sam ja okladu dobila; jer tvojoj dragoj nije do čekanja, ona ni pod što ne će da čeka, a kad ti vidiš, da je to strašna istina, eto te za osam dana u mom naručju!

— Pa zašto, da se kladimo?

— Evo ti dragocjena prstena, ako ne budeš moj, onda ga pokloni svojoj dragoj. Ako li ja dobijem okladu, onda će prsten i onako tebi ostati, a ti meni onda spremi zlatnu viticu, koja će mi biti najsladjim spomenom moje pobjede.

— Ali što bi mogla pomisliti moja sudjenica, kad vidi ovaj prsten?

— Kad ga vidi, ona će se nasmijati.

— Pa što onda?

— Onda sam ja opet dobila okladu.

— Dobro dakle, da vidimo! I pruži prst, a Bezimenka mu natače nanj dragocjeni prsten.

— Ali čuješ, materino zlato, da mi ni od koje druge noćas ne primiš prstena!

— Gle, gle, ti si i ljubomorna?

— Kako ne bi bila, kad te po okladi kanim uzeti? Pa da mi s nijednom ni slovca njemačkoga ne prosloviš! Vi ste, mlada gospodo, kriva, što nam se —, ali kaži der mi, koja je gospodja V.—?

— Ona pod glasbištem u žutoj opravi s modrim nakitom.

— Hvala ti, dragi ! Oprostiše se s njim čudne čuvide, porazgovoriše se za tiem još s gospodjom V.—, a onda iznenada izpadoše iz dvorane, sidjoše niza skaline, te doviknuše svoga kočiša.

Netko se odzad pope na kočiju i doveze se s njima do svratišta „k caru“, tuj vidje, da su obe čuvide ne snimiv krinke ušle u br. 6.

Poslije četvrt ure znalo se to u plesaćoj dvorani i ništa više.


1 „Toga je palatin odmah svjestan.“ (op. urednika)

 

svršetak (stranica 5)

 

© 2016 Harvatiya