Dobro došli! Guest!
Nedjelja, 24 Ruj 2017, 10:32 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Rujan 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Janko Jurković (1827-1889)

izvorno objavljeno u časpisu “Neven”, Zagreb, srpanj-rujan 1856.

 

→ poglavlje II - III - IV - V - VI - VII

Ima i tomu lieka

 

I.

„Hvaljen Isus gospodo i gospodarice,
Jedanaest je satih izbilo,
Čuvajte vatru i svieće” itd.

Izpjeva na trgu grada N. u to doba neke tamne jesenske noći majstor Pavo, noćobdija gradski, i odè glasnim korakom u podkovanih čizmah i kabanici od siva darovca preko kršovite kaldrme dalje, da se javi kakono čuvar grada i drugim sugradjanom svojim. Mnogo se tud ludo diete prenù i prepadè te probudi od sladka sna majku, robinjicu svoju; i pošto ga ona ušutkà: aj! aj! zlato moje: poče snivati od baukovah i drugih sablastih dječjih; — mnogomu mladu, zaljubljenu, što od srdca da spava nemože, prodriè se dubok uzdah iz grudih, a suhe usni prošaptnuše staru pjesan: „o jesenske dûge noći”; — što je staro i od nesna da spava nemože, to zastenjà u svom grobu, čuvši glas čovjeka živa; — a što još nespava, već pod vratih kradom šapće i ljubi se, to goni od sebe noćobdiju Pavla: id' odtolen, nebroje se nama časi; — poglavari pako gradski prebacuju s jedne strane na drugu svoje municipalno salo, te se na pola budni smieše od srdca nad divnom nesmiljenostju zakona, što no bdije u svakojakih slikah i danju i noću nad dobrom i sigurnostju gradjanah; — što je po prelu, čijanju i drugih mobah, to lakrdiše i grohotom se smije nad promuklim i pospanim glasom vilovnjaka Pavla, komu je uzalud noći hodati, gdje krčmari spavaju, već on mora danju da gasi svoju vječitu žedju, pa je uviek noću sanen i mamuran; — a koga je ovo doba noći zateklo kod trudna posla, — krvave zasluge, taj se krsti, „doba je” veli i doziva dobrotvorni noćni spanak i čuvara angjela božjega — te u postelju; — — kako tko; al kad kroz tišinu noćnu i lagan sanak prodrie glas noćobdijin do uha i duše staroga grka Mitra, trže se, kakono da bi ga grom udario, posjede za malo na postelju, iztiruć si oči, dok se izbistri; a onda se maši za žigice, koje mu bjehu na stolcu do glave, upali svieću i uzdahne duboko; i pošto mu malo odlahnulo bješe, progovori sám sebi nješto tužan a nješto razjaren:

„Prokleti brojevi! — Evo ima poliepo vremena, što me taj nesretni broj tako zaokupio, da ga se riešiti nemogu. Prije dvie nedjelje danah izidè na prvi proziv; prije osam danah dobì strina Mara dvojku nanj. Meni idjaše sve po glavi, da je taj broj na redu; što mislih, to nadjoh i u zapisniku; ali imade njeka tajna neprijateljska moć, koja sjedi za vratom sreći svakoga čovjeka, te kad netreba, onda joj uzde popusti, a kada bi trebalo, onda ju na drugu stranu navratja. Ele valja se boriti; bez borbe neima pobjede! Eda li će ovaj glas, što mi još u ušima ječi, biti glas proroka, srećom naslana, ili će biti opet prosta i stara pjesma pijanoga noćobdije Pavla? Pavao nije ni izdaleka nalik na glasnika sreće; pače kada pomislim: njegda imućan majstor . . . kartaš . . . lutrijaš — a sada noćobdija i uza to pijanica! . . . moglo bi i tako da bude; — hm! hm! . . . ali tko zna, kako je Bog s kime upravio? . . . kud puklo da puklo! — piši Mitre  j e d a n a e s t ! . . . Nepar; sretan broj! Sladki broju! kad mi toliki iznevjeriše, a ono možda nećeš ti! — Ima nemilostivih brojevah, koji su mi krvavi pred očima. Pitao sam ih svim svojim dobrom, premetao ih, kako no majka čedo svoje, u duši danju i noću, pomoć božju na njih zazivao, zalagao ih molitvami i milostinjami . . . a oni, kad trebaše, okrenuše meni ledja i odskitaše se kojekuda, gdje se za njih ni pitalo nije. Neima veće hulje, što je  d v a d e s e t   i   j e d a n .  Neznam, imade li sada već išta pod nebom, što bi mi pod tim brojem moglo omiliti; i da je toliko blagoslovah božjih, da je kesah žutih dukatah — djaba ih!  J e d a n a e s t !  — u sto dobrih časah!”

U tom eto ti, iza kako je grad obišao, opet majstora Pavla. Udarivši pred kućom Mitrovom iz iznemogle ruke kopjem — obilježjem vlasti i službenoga svoga značaja, zapjeva triput muklijim nego li odprije glasom tepajuć svoju pjesmu:

„Poslušajte gospodo i gospodarice,
Dvanaest je satih izbilo!”

A grk Mitar, pošto je za ozivanja Pavlova pobožno mučao, nasloni glavu na lievu ruku, nakrivi spavaću kapu na glavi i stane dalje razmatrati ovako:
„Dvanaest . . . dvanaest! — nu tko će svim ugoditi? Istina, liep, svet i otajstven broj: apoštoli, kori angjeoski, sinovi Jakobovi, plemena izraelska, zeman duhovom . . . E moj stari druže Stevo! da te puste, kao što nepuste, sa onoga svieta, pa da sada, kako si duh čisti, videć i znajuć, što mi pod težkom ovom putenom odorom nevidimo i neznamo; . . . da sada dodješ — kako je tvoje doba, pa da tvomu brajnu Mitru prišaptneš u uho što će biti, što li neće, — liepo li bi ti to bilo! . . . Nu što dvanaest? — Zar je to sveto pismo, što se pijani Pavao dere gdje mora? — O Bože! moja glava! Ta zar je meni sbilja sudjeno, da cieo život svoj vodim rat sa brojevi? Strašne vojske, mili Bože! sto putah ubijen, sto putah oživi; čudne vojske, koju protivnik krvlju svojom valja da hrani . . . Ta do biesa! kakovih dvanaest? — Da je san, ili što drugo, već pijana pjesma od pijana pjevača! Ne, ne! na javi se ljudi nevaraju . . . J e d a n a e s t ! —“ i to smumljavši u sebi, uzme krede, te njome zapiše na crnu tablicu iznad postelje broj 11.

Dok podjemo dalje, valja nam opisati u kratko osobu i život našega junaka. Ostavimo ga dakle, kako je spavaću na glavu nabio, svieću ugasnuo, jošte jedared prekrstio, okrenuo se i na bodežljivu uzglavju svojih brojevah opet zaspao.

Mitar je bio njekoć momak glavit, kao što ga se i danas ljudi sjetjaju, momak čestit. Uredno živio, liepo se oženio, sretna vremena proživio, al gorja dočekao. Nastali ratovi, nastala skupoća: više troška, manje dohodka. Bogati baštinici, koji su stekli od drugih — kao on — malo su kada valjani radini. Dok je sreće, dobro po nje; al od nesreće padaju i lipsaju. Roditelji njegovi nisu računali, da može danas sutra biti i drugačije; nego ga u dobro vrgli, a proti zlu nezaštitili. Veliku zlu treba i jak pobornik; al Mitar biaše slab junak za to. Nikad neratovao, oružje nepoznavao, pa propao. Težke rane, kojim nebiaše lieka do u vještoj radinosti, težko se bjehu razvalile o nevještini njegovoj svakomu proračunu u poslu. Nedadè mu se nikako oporaviti; i kako veliko dobro čini čovjeka u zlu malodušnim, tako doskora i sdvoji. Nu blaga ćud njegova nedade mu na pute sobom samimi hrdjave; nego, pošto ga muževno doba još malo podržavaše, dodjoše one godine, gdje takovi ljudi, neimajuć samostalnosti duševne, padaju u slaboće babje, te traže lieka u praznovjerju, u čudesih i sreći, i postanu igračkom kojekakovih tričarijah; ljudi štono velimo smiešni, o kojih se nakon žalostnih romanah pišu humoreske. — Ele da neima takovih značajah, nebi bilo ni tolikih komedijah . . . a nebi bilo ni ove moje male lakrdije.

Mi poznajemo grka Mitra samo kao osobu komičnu, i to nam oblakšava zadaću našu, jer se mi pravoj nesreći rado nesmijemo. Mi ga znamo od ono doba, kako smo ga vidjali sjedećega pred svojim malim dućanom na sanduku, ili za tezgom u dućanu na starom kožnom stolcu. Onda je trgovao poglavito slaninom, i to mu se vidjaše na svoj opravi od pete do glave. Bio je sav rekao bi da si ga iz čvarakah izvadio. Ja si ga nemogu drugčije pomisliti, nego u njekom modrom kaputu i hlačah u čizmah, s kapicom na glavi i lulom u ustih, neprestano pušeć i uza to usnicami glasno pucketajuć i slineć, sa zabačenima na krsta rukama izpred dućana gore dolje hodajuć i pjevajuć, pače hm-hm-kajuć. Bio je čovjek krupan, trbušast, puna i sjajno-masna, zagorjela lica, slabo kad obrijan, kratko ošišan — kao glavica češljugina, oborena pogleda — zamišljen.

Zašto zamišljen? Izvijajuć možda kakove sisteme i visokomudre osnove? — Ne! grk Mitar, kako ga vidiš, nije nego jedan broj: subjektivno i objektivno. Duša mu vrvi poput mravinjaka od samih brojevah i sav sviet prikazuje se njemu jedino u brojevih. On ih poznaje i rimske i arapske. Dućan, soba, svaki komadić artije, pače i svi nokti na rukuh popisani su unj brojevi. Jedni se taru, drugi se pišu. Osim tih sobstvenih kombinacijah imadu debeli zapisnici, u koje se od vučenja do vučenja upisuje sve, što je po široku svietu izišlo. To je dućan-knjiga, evangjelje i sve njegovo. Nad tim on pognut kadkada po više satih mudruje, tražeć neumorno otajstveni ključ sreće. To je, što si je u glavu zapilio: zadaća života njegova. Kad tko š njime razgovara, to samo vriedi u toliko, u koliko je broj ili po njem zaudara. U džepu mu je bilježnica sa olovkom, a nad posteljom u sobi spavaći tablica sa kredom, te tud lovi u snu i na javi. Rekne li tkogod: „Godine te i te, . . . dana toga i toga . . .” al on odmah maša se za olovku, da si osigura lovinu. Čovjek mu je 1, žena 0; a ide li sokakom čovjek i žena zajedno, to je deset; a sretnu li se sa tretjim, . . . to ide novi račun. Sjednu li lastavice na krov: valja ih prebrojiti; prodju li guske: isto tako; koliko je satih svega skupa po crkvah udarilo: i to štogod vriedi. — Što je preko brojevah male lutrije, to ide na veliku, ako se slučaj podudara i malo sa faktičnimi izkazi zapisnika.

Eto vam grka Mitra — mučenika božjega. Tko kako pogine, al on će upravo od lutrije. U njega je žena Kata, i od sebe malo smušena, a š njegove mahnite razsipnosti gotovo poludjela. Ona je dobra gospodarica; krešteličji njen glas čuje se vas božji dan po kući do u treći komšiluk, kako no noću glas dobra psa, čuvara kućnoga. A i dao joj Bog na koga da se dere. Čovjek nesreća, djece Bog nedao, a preko toga nikoga u kući živa do jedne i to lude sluge Jerka. Jerko je pouzdanik svoga gospodara; on odnosi brojeve u sbirnicu i donosi u kuću one klete modre papiriće, u kojih je vas dom već ogreznuo, da ih možeš mjerovi mjeriti: dom ogreznuo, a gospodar se živ sahranio. On drži u svem sa svojim gospodarom: udružene dvie sile proti tužnoj Kati. Mastna, na tjemenu splesana kapa sa zaklapljelom oštitom; otrcan prsluk; modra, na sto mjestah progledala pregača; hlače izrésanih nogavicah, a gore dronjak na dronjku; stare, okorjele papuče na bosih noguh — sve to kaže, da i Jerko ono malo svoje zasluge, pristajuć uz gospodara, baca u žaru sreće, odkuda se malo komu što vrati. On je čovjek suh, mrka lica, crvena nosa, neobrijan, zamišljen, te iduć putem djecu ruši, a ljudem glave razbija. On je napokon tajni savjetnik svoga gospodara Mitra, i da su se po svem svietu tražili, nebi se bolje našli.

Dogadjaji, što smo ih dosada pripovjedili, padaju u oči nedjelje. Taj dan prije podne odsjedi Mitar zatvoren u svom dućanu, premetjuć one kobne zapisnike i snujuć nove trojke. A Jerko je u crkvi te se Bogu moli, da mu izmieni za krajcare hiljadah; kao da bi se molio, eda bi mu dušu spasio, što nikada ništa dobra učinio nije. Čudo je, al opet nije toliko, što ljudi, iduć za novcem, vraga u pomoć zazivaju; al je čudo, gdje se od sáma Boga traže velika dobra za nikakove zasluge. Otar crkve sv. proroka Ilije opisan je straga vaskolik brojevi, a i spreda prše izpod jastukah i otarnika, kada se zadigne, papirići, što se svetcem pod nos turaju, nebi li ih, kad slučajno tamo okom svrnu, smotrili i za volju kojekakvim bekrijam čuda tvorili. I sluga Jerko, kako je čovjek pobožan, ostaje često iza ostalih po koji čas u crkvi, te čim crkvenjak kuda na stranu, al on brže bolje za otar. — Kata ručak sprema, a izpred ručka udara na se stajaće haljine: skute od zelene svile, reklu od crna aksamita; glavu povija surom, žuto-piknjastom šamijom, a na noge obuva crvene cipele.

Poslie jela, začinjena gorkim razgovorom o lutriji, navrati Kata, da dokine težke muke svoje, divan na druge stvari.

„Drago! danas četrnaest godinah — —“

Al uzalud; čim izusti broj, al se Mitar zateče i zapita Jerka: „E moj Jerko! šta misliš za taj  četrnaest?”

A on mu smrknut odvrati: „neima osam danah što je izišao.”

„Što je izišao —“ dodade mekanično gospodar i mahne rukom Kati: „kako dalje Kato?”

„A jao! ta Bog te ubio! ta ti ćeš sbilja vas sviet da polutrijiš; ta dušu ćeš s tvojimi brojevi da mi izvadiš. — Četrnaest dà godinah, što je umrla sestra Margita, a ti za toliko isto godinah pametniji bio. Da nisi odposlie poludio te djavolu pamet i dušu založio, te se nebi ono njeno devetero djece danas — —“

„D e v e t ! — nije hrdjav broj” primieti potiho Mitar.

„— dà, nesrećo! nebi se ono devetero djece danas kao ničije po svietu potucalo, kakono devet sinjih kukavicah. —“

„Devet i devet — osamnaest; slabo dolazi! — dà dà Kato! osamnaest, ili da reknem devet sinjih kukavicah; — pravo veliš. Jerko, što misliš?”

„Ekstrat, gospodaru!”

„T a   t r i   s t a  vas —“ razljuti se Kata, digne se i bijuć se šakami u prsa, a glavom klimajuć izide iz sobe, a Mitar za njom vikne:

„Mnogo je za malu,  možda bi bilo za veliku.  — E moj Jerko! tako ti je; tko će našim poslom da se bavi, taj neka se neženi. Zar žene znadu, što su ti poslovi! Sve jednako: „daj u kuću”, kao da se čovjek za drugo ništa nemuči, nego da sve izjede. To ti skrbi za danas, a nemisli za sutra . . . i da bi, gdje je danas krajcarica, tamo sutra hiljadica biti mogla. Pravo kažu ljudi, da je glavom raditi najtežje; a kada još uza to imaš druge brige na vratu; kada pčela još bumbare da hrani mora, onda bolje po svakoga, da ga neima. Blago tebi, koji možeš sada da odeš u lutriju, pa da sama sebe, kako tud stojiš, dušom i tielom na extrat metneš, pa da nitko za te nepita, da si srdce izdovoljiš, kako ti drago.”

„Liepo je, jest gospodaru! kada čovjek stoji ovako sám kao prst na svietu; sáma sebe da hrani i odieva, kako no ja, a s drugim da radi što mu srdce ište. Ali sada mi valja „k ródi”; tamo će biti malo družtva; a sutra idem, kako rekoste, da zaručim one brojeve sa srećom ili nesrećom. Dakle  j e d a n a e s t . . . extrat.”

Jerko ode, a Mitar se stane opremati, te će i on svomu kóni (komšiji) Marku, da se š njime malo porazgovori.

 

nastavak (poglavlje II)

 

© 2016 Harvatiya