Dobro došli! Guest!
Četvrtak, 20 Srp 2017, 8:36 PM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Srpanj 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
      1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

Janko Jurković (1827-1889)

izvorno objavljeno u časpisu “Vienac”, Zagreb, siečanj 1869.

 

→ poglavlje II - III - IV - V

Sudbina - jarac

ili
Profesorova vlasulja

(humoreska)

 

I.

Sudbina jarac! — Nečine li Vam se te dvie rieči kano dvie bačene kocke! Tu poslovicu — što li je — često sam slušao, a što upravo znači — neznam. Kako da neznam? Znam: kratčinom izraza i nesuvisnostju nutarnjega sadèržaja ništa nebilježi značajnije od nje prevèrtljivost slučaja i ćudljivost udesa; i zato sam ju izabrao za naslov ovoj pripoviedci.

A da je udes ćudljiv, vidimo svaki dan; da, što je ozbiljno i smiešno, u životu često razstavlja samo jedan koračaj, uvjeravamo se nemalo svaki dan. Najsvetčanije časove, najozbiljnije situacije, koje si velikim trudom i tanahnim dovijanjem priredjuje ubogi čovjek, izvratja na opako humor života, taj vražić, ta ljubezna protuha, koja se kroz svaku rupu provlači; taj nestašni dječarac, kojemu je sav sviet — poput kaleidoskopa — igračka, te ju bez prestanka obratja, gradeć u čas od krunah velikaških kape budalaške, od vitežkih ćordah čauške kobasice, od divan-kabanicah harlekinske plašte itd.

Nu na pustolova toga, što no s vrećom punom praporacah zaredjuje po svietu, vrebajuć, komu da ih objesi, jedva bi se tko mogao ljutje potužiti od veleučenoga Oktaviana Pecirepa. — Da čudna imena! Rekao bih, da se je slučaj s čovjekom toli ozbiljnim već onda pošalio, kada mu je to ime dosudio. I sbilja, Oktavian Pecirep težko da bi to prezime oprostio bio iztočniku svoga života, da mu nije uz tako — kako je sviet zloban — opasnu baštinu ostavio dosta staro plemstvo i s njim materijalno istina prazan ali po zvuku dosta blagoglasan predikat „de Cèrnilug1”.

A što se tiče kèrstnoga imena: tko ga je kèrstio, tko mu li ga nadjenuo: neznamo; ali to opet znamo, da bi ljudi, u kojih je to vlasti, imali dobro gledati, da novorodjenim članovom našega pokolienja, nevinoj kumčadi svojoj, darom imena nenametju na pragu života breme, koje se kadkada neugodno nosi tja do groba. Čudna je stvar i s timi kèrstnimi imeni! Njekoja su od njih eminentno boljarska, druga gradjanska, a treća seljačka. Njekoja dolikuju stanovitim stališem te, kada se neskladaju, i nehotice smiešan refleks bacaju na onoga, koji ih nosi. Tako ime „Caesar” bez dvojbe liepo pristaje i, bez ikakove druge zasluge, njeki préstige2 pribavlja vojniku; ime „Dominik” može s ponosom nositi redovnik; dočim je to isto ime seljakom njekoga prediela naše zemlje, gdje ga je kaprica jednoga čovjeka mnogim poiznadievala, sav život ogorčilo. To sam napomenuo zato, što se ni ime Oktavijan nije medju nepoznatimi nikad pèrvi put spomenulo bez medjusobnoga sgledanja i kriomičnoga podsmjehivanja.

Stvar je naravna i ljubopitnost dovoljno opravdana, da sastavši se s čovjekom nepoznatim, želimo prije svega znati, tko je i što je; i zato od svih konvencionalnih zakonah družtvenoga obćenja nije naravi ljudskoj nijedan primjereniji od medjusobnoga, trećim posredovanoga spoznavanja ili kako se tehnički zove  p r e d s t a v l j a n j a .

S toga je i posve pravedna neustèrpljivost mojih čitateljah — a i pokojni Oktavijan Pecirep to bi mi, da je živ i pritoman, ljuto zamjerio — što baveć se već toli dugo oko njegove po nas, kako vidite, znatne osobe, propustih sve do sada predstaviti ga.

To ću sada učiniti onako, kako bi on sam učinio i kako je sbilja činiti običavao, dok se je „medju umèrlimi” bavio:

„Oktavian Pecirep de Cèrnilug, kr.3 grammaticalium4 profesor u miru”. On bi bio rekao „emeritus5” i po svoj prilici dodao „publicus6, ordinarius7” i taj naslov svoj propratio dèržanjem i pogledom, koji se mi ovdje opisivati neusudjujemo.

Kako se je desilo, te je naš Oktavijan, bivši plemić, i to s predikatom, i  u  o n o  vrieme, nasljednu ćordu djedovah svojih knjigom, spravištna rostra (govornicu) učiteljskom stolicom, corpus juris8 slovnicom zamienio: o tom razloga mi dati nemožemo; nu to mu rado u zaslugu pišemo, premda njeku šalu udesa i u tom naslutjujemo.

Oktavian Pecirep bio je čovjek veoma dobar, s malo prijateljah druževan, od njih dobro gledan i tražen, brižan čuvar svoga i tudjega poštenja u svačem i najmanjem: i budući toga uvjerenja, da je pažnja družtvenih formah najbolja gojiteljica stalna prijateljstva i dobrih odnošajah medju ljudmi, dèržao je skrupulozno do pristojna vladanja i onoga, što se dekorum zove. Ako je svoj naslov od svakoga strogo zahtievao, nije ni od tudjega nikada ni slovca okèrnjio; nijednoga posjeta u svom životu dužan neostao; komplimenta nikomu neprikratio, nego ga, na liniju izmjerena, svakomu, koliko i kako ga idjaše, davao; i da s izbrajanjem svega nedužim: stanovnici maloga grada N. onoga vremena, prijatelji i znanci njegovi obojega spola, rado bi mi, da mogu, posvjedočili, da nisu doživjeli ni jednoga imendana ni rodjenoga dana, nijedne nove godine ili druge dobre sgode, uz koju im nebi on, rukovodstvom svojega kalendara, čestitao bio; pače, tko je od njih ikada kihnuo, da ga on, po starom običaju, zdravljem ponudio nije?

Uz strogo poštenje i skrajnu pristojnost bila je ozbiljnost glavna cèrta njegova značaja. Uz tudju šalu nije mario pristojno osmiehnuti se; ali sám pošaliti se, kao da je dèržao stvarju pogibelnom; a ako bi mu se baš nadalo, nečinjaše toga nikada u svoje ime, nego bi si našao zamjenika u kojem od starih klasikah, kojimi se po zvanju i simpatijah svojih mnogo bavljaše.

Ozbiljnost i bi reći bojazljivost tu pripisivali su mnogi nesretnomu imenu njegovu. I nije doista šala — kako je sviet zloban — zvati se imenom ikoliko smiešnim, ako ga nezaštitiš dostojanstvom položaja ili osobnom važnostju. Ochsenstirnom9 i Rindskopfom10 nemože se bez pogibeli zvati, tko nije ministar ili predsjednik kakova vieća; Budalinu Tala i kolikoga junaka, nemogaše ipak ime zakriliti od zlobnih pošalicah; Kobasica i Pecirep takodjer su imena, koja bez pogibeli mogu nositi samo ljudi, ako ne drugo, barem dosljedno ozbiljni.

Kažu, da se je u goripomenutom gradu N. dogodio jednom veoma neugodan slučaj, te se je osobi poglavarstvenoj, idućoj u svetčanom odielu s podpunom sviestju svoga ugleda laganim i važnim korakom preko tèrga u viećnicu, iznenada pas medju noge zapleo i malo te ju na nos neoborio: i naš profesor, očevidac toga dogodjaja, da je, uz smieh izokolne čeljadi, razmišljajuć o postanku i posljedicah komičkih situacijah, onda rekao i poslje često opetovao: „da bi volio biti zločincem nego čovjekom smiešnim”. Ali te rieči njegove da čuo onaj vražić humora te odlučio osvetiti mu se.

On nije bio uviek samac, kao što je sada; od pet godinah je udovac, ali bez potomstva. Smèrt svoje supruge gorko je oplakao; nu u iskrenoj tuzi tješijaše se ne malo tim, što ju je pristojno, s gradskom bandom, dupliri i svimi cjehovi sahranio i spomenik joj od kamena načinio. Od nje je, što je živa, nasliedio psetance, kojemu je on nadjenuo klasično ime trojanskoga junaka Hektora, i sada mu je vierni pratioc i razgovor u samoći. Da je onda bio običaj, Hektor bi jamačno nosio bio bèrnjicu, jer je to osim drugih razlogah i pristojno; a da se inače razlikuje od svojih plebejskih drugovah, imaše oko vrata cèrljeni korlat i na njem malo zvonce.

O vanjštini njegovoj vriedno je, i ovaj put veoma važno, pripomenuti, da mu je glavu od čela do potiljka pokrivala umjetna vlasulja, koje je on imao dva eksemplara. Eufemistički govoreć: vihor vremena raznio je po malo njegda obilatu i bujnu plavu kosu profesorovu; i ako vihor vremena nije, kano ni zub vremena, uviek svemu kriv, što se nanj obara. Dosta je, da je oštetjenik oduzeti si ures naravni pošteno zamienio dosta viernom kopijom — jer tko bi išao brojiti sjedine, pri kojih ruka umjetnikova nije mogla postupati matematičkom točnostju; a to niti nuždno nije; jer narav, obavivši svoju zadaću, može lahko ustupiti mjesto umjetnosti te dopustiti štogod i krivotvorki taštini, nebojeć se da će, bilo na tjemenu bilo na licu, kèrparija vlasuljareva i ličilo ljekarnikovo nadomjestiti, da se neizda, ono, što je ona nemilostivom strogostju poharala.

Što je vrieme s glave odpuhalo, to je britva s lica pobrala, i tako si Oktaviana Pecirepa morate misliti kao čovjeka podpuno, brižno i gladko obrijana; jer po njegovih pojmovih i to zahtieva pristojnost, osobito kod ljudih, koji burmut piju, kano on. Toj ličnji dodajte ovelike šiljate podbradače (Vatermördere), koji kano dva tvèrda zida podporu daju klimavoj glavi; zatim ponješto izglodano ali čisto dèržano odielo. Zapamtite si još bjeloputno suhonjasto lice i na njem medju dva graorasta oka tanak, dugačak ravan nos. Zubi su još neizkvareni, ali zato rekao bi da ih kori mèršavo tielo. To će biti dosta osobne karakteristike: a ako čijoj mašti još štogodj oskudieva za podpunost slike, neka doda de communi professorum — non pontificum11.

Od više godinah živi Oktavijan s malo mirovine u miru. Život mu je jednoličan, dnevni red nepromjeniv i svetkom i petkom. Dan mu odpočinje ranom misom u župnoj crkvi, u kojoj on ima svoje privilegirano klecalo i u njem stalan molitvenik; a večer zavèršuje partijom taroka, kojoj je igri on veliki prijatelj, jer je zabava pristojna i dosta kombinativna; i po dèržanju njegovu nakon igre vično oko lahko mogaše razpoznati, kako mu je sreća služila; jer zakazan „pagat ultimo”12 vredijaše njemu toliko, koliko vodji po osnovi razbijena vojska.


1 Crni Lug, mjesto u Gorskomu kotaru (op. urednika)

2 prestige (franc.) = ugled (op. urednika)

3 kraljevski (op. urednika)

4 gramaticalium (lat.) = gramatički (op. urednika)

5 emeritus (lat.) = umirovljen (op. urednika)

6 publicus (lat.) = javni (op. urednika)

7 ordinarius (lat.) = obični (op. urednika)

8 Corpus Juris Civilis = knjiga rimskoga prava (op. urednika)

9 Ochsenstirn (njem. prezime) = volovsko čelo (op. urednika)

10 Rindskopf (njem. prezime) = goveđa glava (op. urednika)

11 de communi professorum – non pontificum (lat.) = od običnog profesora – ne biskupa (op. urednika)

12 zakazan “pagat ultimo” = najavljena pobjednička karta u kartaškoj igri tarok (op. urednika)

 

nastavak (poglavlje II)

 

© 2016 Harvatiya