Dobro došli! Guest!
Subota, 25 Stu 2017, 5:33 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Studeni 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930

→ poglavlje I - III - IV - V

Sudbina - jarac

 

II.

Taj muž, kojega sam Vam opisao, sjedi u večer dne 23. prosinca god. 18.. u svojoj sobi, pušeć iz stivene lule i premetjuć njeku staru knjigu, kad na vrata pokuca i u sobu udje seljak s pismom od g. župnika.

„Ako sebi ništa pokvariti neimaš, meni ćeš doista veoma ugoditi, hotiješ li ovaj božić provesti kod Tvoga staroga Antuna.
P. S. Primiš li poziv, kola će u jutro doći.”

To bijaše kratak sadèržaj pismu.

Valja znati, da su dva starca bili prijatelji od djetinstva. U različitih se krajevih istina rodili, ali mnogo godinah zajedno u školu hodili, u njoj jedan do drugoga sjedili te si u raznih sitnih djačkih neprilikah uzajamno na nevolji bili, uviek se dobro pazili, izvan škole neprestano drugovali, zajedno se učili i igrali, dapače zajedno i stanovali te se o glasovitih bazlamačah babe Ane obojica odgojili.

Školska pobratimstva znana su svemu svietu. Ja sam medju našimi starci tronutim sèrdcem gledao takovih odnošajah, potičućih iz djačkih vremenah te gojenih tolikom stalnostju i nježnostju, da uzoritije nemogu biti ni poznate „amicitiae Etonenses”1 englezkih mladićah.

Odkako su se razstali i svaki otišao svojim putem, često su se i poslje sastajali, spominjuć u sèrdačnom razgovoru ono doba čista, nepomutjena uživanja malih i nevinih, od nikoga nezavidjenih slastih života, dječinske bezbrižnosti i zadovoljstva: sjetjajuć se drugovah i njihovih prišvarakah, učiteljah i njihovih različitih navadah, medjusobnih šalah i vragolijah itd.

Nu kako je starost skanljivija: tako se ni oni dvojica, nudkajuć se i pozivljuć uzalud, već odavna vidjeli nisu.

Naš dakle dobri Oktavijan Pecirep pomisli u sebi: Hajde da dugo nesmišljam i da mu neodreknem, te dohvativ pisaću spravu napiše kratak odgovor i preda ga seljaku s malom napojnicom.

Vrativši se s partije, spremi se na put.

Sutradan osvane mu pred kućom jedna od onih antidiluvianskih kočijah, od kojih se je prije dvadesetak godinah vidjao još po gdjekoji eksemplar u župnih i malo-plemićkih dvorovih, i kojim bih ja, ako već biti ima, nadjenuo ime ,,puževah”.

Noću bijaše iza jugovine sjever okrenuo i podubok snieg zapao.

Razpitav kočijaša, kako se on i kako mu se konji zovu, da li od čega zaziru, jesu li čivije dobro utvèrdjene i drugo što je znati vriedno, prikupi bundu pa uvukav se u kočiju i namjestiv uz noge Hektora, ukreše vatre da zapali lulu, prekèrsti se i „u ime božje” hajde!

Nakon dva sata vožnje po cesti, zavratja se nenačinjenim putem desno u selo. Tu putnike dočekala dobra pomoć, dva jaka vola, koja, u bratskoj slozi s konji, preko vagašah i čačka kola sretno prenieše, i za još uru vremena ukaza im se na briegu župni dvor.


1 etonska prijateljstva (op. urednika)

 

nastavak (poglavlje III)

 

© 2016 Harvatiya