Dobro došli! Guest!
Nedjelja, 24 Ruj 2017, 10:26 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Rujan 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

→ poglavlje I - II - IV - V

Sudbina - jarac

 

III.

Domaćin svoga gosta na kućnom pragu dočekao, š njim se liepo izljubio, u dvor ga uveo i u ugodno ugrijanu, zanj odredjenu sobu spremio.

Pošto se je preobukao i domaćinu iznova pokazao, reče mu ovaj:

„Brate! prije svega molio bih te, da ovu kuću smatraš u svem kano svoju. Ja znam, da si ti čovjek obvikao svojemu njekomu redu; zato ostavljam Tebi, da odrediš kako ćemo živjeti, dok si ti ovdje.”

Profesor se zadovoljno nasmiehne i, položiv prijatelju na ramena ruke: „Hvala ti, brate, reče; druga kuća, drugi zakon; a ni ovim blagdanom običaja rušiti neću. Kako ti, tako i ja. Nego jedno će znam biti. Večeri su duge; a mi samci, stari panjevi, čim ćemo ih provesti? Ako si voljan, ja predlažem za večer partiju taroka; ali moram primietiti, da se obično i rado igram u četiri. Karatah evo!”

Župnik malo zamišljen postane, pa rekne: Neima nas nego trojica: ti, ja i učitelj. Nego znam način, kako da si pomognemo. Ne daleko, u pèrvom selu odovuda, ima mlad šumar, čovjek neoženjen, koji me često polazi; mladić ponješto živ, da kadšto i nestašan, drugih mislih, drugih težnjah, drugoga ukusa nego mi, ali za nevolju ipak dobar; njega ću dobaviti; ali samo kako ću mu poručiti?

Nu u taj isti mah kao da mu nješto sunu kroz glavu, skoči i pozvoni te došavšega slugu zapita: Je li šumarov vezir ovdje?

— Jest, gospodine; upravo sam ga vidio u kuhinji.

— Vèrlo dobro, reče župnik radostno, i sjednuv uz pisaći stol, napiše cedulju i preda ju slugi.

Ovaj, ništa nerekavši, ode; nu da je komu izviriti na polje, vidio bi, kako je šumarovu veziru cedulju dretvom za rep kruto privezao, pa ga onda korbačem od glave do repa ljuto sastavio, te k'o preko neba zviezda ode pošta preko polja, neobazrievši se dokle oko stignuti mogaše*.

Kad iza mala ručka pred večer bilo, eto ti šumara s puškom o ramenu i, stupiv u sobu, pozdravi domaćina, koji mu predstavi gosta svoga: „Veleučeni gospodin Oktavian Pecirep de Cèrnilug itd.”

Mladić pristupi živahno i hotijaše pružiti ruku profesoru, koji mu se umjereno nakloni i lakoničnim „drago mi je” presieče pokus intimnosti, kojim se nanj bješe zaletio prišastnik.

U to s mnogimi komplimenti na sve strane udje i učitelj, čovjek pristar, smjerna dèržanja, ali u licu i govoru ipak onim izrazom krepke samosviesti, koju daje zvanje i koja se što življe na vidik izazvanom osjetjaše od onoga časa, odkako dozna, da stoji pred čovjekom istoga stališa.

To medjutim neosta sakriveno sokolovu oku našega profesora te se i on požuri, da zauzme „svoj položaj”. On to nuždnim smatraše, koliko god bi putah dospio medju ljude nepoznate. Ozbiljnim licem, važnim pogledom, izmjerenim govorom, dostojanstvenim kretanjem i nadasve pomoću njekoliko na bèrzu ruku improviziranih latinskih izrazah, doskora mu — u ono vrieme — podje za rukom do skrušenosti savladati učitelja; ali kod mladoga šumara, koji još pun bijaše nestašnosti djačke, gojene u njem suviše slobodnim i neodvisnim životom, pokazaše se sva ta sredstva bezuspješnimi. On mu se često u govor zalietaše, u burmuticu neponudjen posizaše, njekoliko mu putah dapače protuslovi: sve same stvari, koje nimalo nebijahu podobne mladomu Nimrodu pribaviti naklonost i zadovoljstvo veterana muzah.

O badnjoj večeri neću mnogo da pripoviedam. Samo ću napomenuti, da su praznovierju dosta pristupna profesora ne malo uzlovoljile kobne one badnje sviećice, od kojih se njegova bješe pèrva ugasila, i to — kako mu se činjaše — ne bez krivnje i prokšenoga zapuhivanja onoga uzanj sjedećega derišteta.

Već se bješe ljuto pokajao, što zaželi igrati se u četiri.

Ali sada se neima kamo; već poslje večere sjedoše da se kartaju.

Mladi onaj čovjek u raztrešenosti svojoj njekoliko putah bješe karte zlo podielio i to — kako se opet profesoru činjaše — na očevidnu štetu njegovu. Osim toga imadjaše običaj, nesnosan za prave igrače, te neprestano bèrbljaše i svaku igru komentarom pratijaše.

„Vi, čini se, da ste vičan više sa ženskimi igrati se nego s ozbiljnimi ljudmi”, reče napokon neuztèrpljiv profesor, nemogav više uzpregnuti svoga gnjeva.

Tako zlovoljnu neidjaše ni igra od ruke. U tri ure ništa znatna! — Napokon mu ipak padnu dobre karte. Pregledav pozorno bojno polje, razvedri lice i triumfatorskim glasom zavikne pèrvi put one večeri: pagat ultimo!

Već 12-15 mèrtvacah ležaše ubijenih i nesahranjenih na stolu, kad opazi, da se zloduh onaj na stolici ljulja, od čega se i stol dèrmaše.

„Dopustite”, reče mu „da Vam primietim, da Vaše ponašanje, mladi gospodičiću, nije pristojno: jer valja Vam znati —

Nedoreče, a šumar — čega se je on i bojao — nauznačice skupa sa stolicom poleti i padajuć stol sa svim, što na njem bijaše, za sobom povuče i u ruševinah onih pokopa i profesorov „pagat ultimo”.

„Dosta je” reče profesor; „tražimo si druge zabave”; i pri tom mèrkim pogledom izmjeri mladića od pete do glave.

Župnik, u sto neprilikah, pogleda na uru. ,,Vrieme je skoro k polnoćki. Tko želi u cèrkvu, neka se sprema.”

„Ja idem” reče profesor.

„I ja” doda šumar.

„A ja moram” zaključi učitelj.

Prije polazka u cèrkvu dozove župnik staroga slugu Damjana te mu naloži, da ostane doma, jer se kuća nemože ostaviti sama. Svieću u sobi, gdje su večerali, ostaviše da gori, jer je to običaj svete noći božićne; a Damjan imaše paziti, da se nedogodi kakova nesreća.


* Kod nedostatnosti naših obćilah, priporučuje se ovo sredstvo osobito ljudem na ladanju. Stvar je historična, da su se tom vérsti estafete služila kod nas dva dobra prijatelja župnika. Naravno, da u tom istom odnošaju moraju biti i obestrani psi, a osobito se priporučuju lovački.

 

nastavak (poglavlje IV)

 

© 2016 Harvatiya