Dobro došli! Guest!
Nedjelja, 24 Ruj 2017, 10:29 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Rujan 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

→ poglavlje I - II - III - V

Sudbina - jarac

 

IV.

Jadni Oktavijane! U zao čas si se kartati sjeo, a još u cèrnji na polnoćku pošao!

Vragoljane mali! Niti te tko čuje niti vidi, — ali ti si tu! — Dakako, da ti prapornjača, u kojoj te slikaju, i malo glasa daje, mnogi bi ti se rad ugnuo; što velim ugnuo? bježali bi od tebe i gorostasi, maliče silni! A nebi ni bježali; da si vidiv, da si dohvatljiv: u koga se zadievaš, komu mira nedaš, već bi odavna okovan čamio u najdubljih tamnicah.

Ni ja te nevidjeh; ali kao što Horacijevu jahaču, odtisnuvšemu se u sviet, da traži zadovoljstva i mira, kojega neimaše u sebi, iza ledjah na istom sedlu cèrna briga sjedi, tako ja mogu reći, da si ti na istom onom „pužu”, kobèrcajuć i keseć se po njem, dopratio ovamo našega putnika. —

Družtvo, dok je u sobi bilo, slabo je marilo što se vani sbiva. Nu već u triemu kućnom čuše „luctantes ventos tempestatesque sonoras”1. U kotlini, u kojoj pod župnim dvorom cèrkva ležaše, vjetrovi se sa sva četiri kraja svieta u kolo uhvatili, snieg sa zemlje uzrujali te sav zrak njim vrie kano prašinom od draguljah. Od lomljave groma do pijuka svirale: u sve glasove javljaju se pušteni sužnji Eolovi, valjajuć se sa šumnih gorah otvorenimi dolinami i prodiruć kroz prolomine i najtanje pukotine. Pod nogami škripi, a dèrvlje puca. —

Hektore, Hektore! zlosretna psino! —

Liepo su ga prije odlazka iz kuće u bjelac povili i kraj peći sita i svim namirena spavat legli; ali u kući neobičnoj nehtje mu se ostati samu, već se i on iz svoga kuta ukrao i za njimi se, od nikoga neopažen i nečuven, napolje provukao.

Ali u župnikovu dvoru bijaše pseto Lila — mati dvoje štenadi od šest nedjeljah — imena ponješto odlična, ali porabe posve praktične i izgleda prostačkoga; niemo družinče, koje, bdijuć vierno danju i noću, kruh svoj služaše trudno te valjano i pošteno, kako ga služi i najbolji dèrvonoša ili noćobdija kod ljudih.

Medju tim psetom i malim Hektorom biše se za kratko vrieme od jednoga dana razvili veoma neprijazni odnošaji; ne po onih tajnih antipatijah, kojimi često ljudi na pèrvom susretu bez ikakova razloga jedan na drugoga hvalevriedno zamèrze, već po sravnjivanju vidivoga obestranoga položaja i udesa. Bit će da se je sèrdca kućnoga čuvara neugodno kosnula već paralela izmedju njegove kudjeljaste, prašne i trinom od ležaja natrunute, mjestimice od nemilih neprijateljskih zubih poizčupane dlake i svionih pramovah gostovih, onim od prilike načinom, kao što se medju ljudmi prekim okom gleda gunjina i kadifa. Blažije bi možda bio sudio, da je mesnatu svoju glavu, oblo tielo i silne košturine omjerio prema lasičjoj lubanjici te izpalim rebrom i kukovom onoga razbludnika; ali zar i kod ljudih široka pleća težaka, projom ugojena, negledaju s nenavistju na kukavno, ali sried razkoši ostèrvjelo tielo bogatirovo? Bit će da je stražar kućni s negodovanjem opazio i bezobrazno banenje strančevo po toploj sobi, dočim on morade dèrhtati na zimi, te se samo kradom mogaše gdješto od očiuh kuharičinih zavući u krušnu peć pod ognjištem, dok ga žarilom opet iztjerali nebi.

Kroz otvorena vrata sobna bjehu oba psa izmienila već njekoliko pogledah, od kojih onaj snažnoga seljakâ bijaše mèrk i oštar, pun gnjieva i sèrdčana izaziva, a onaj blasiranoga gradjanina, kèrmeljivih očiuh, voden i mlitav. Nu ogorčenost domaćinova, i onako zlovoljna radi posta badnjega dana, uzrastje do najvišega stupnja, kad, medju nogama premetjuć i glodajuć u triemu kost od dva dana, smotri, gdje ona nametpuška gospodska iz puna pladnja mastnu kavu loče i skupi slador hrusta, kojim ga gospodar uz to zalaže.

Što uslied svega toga čekaše ljubimca profesorova, jasno su mu nagoviestili bieli zubi Lilini, kojimi se nanj njekoliko putah nasmijala bješe.

Još jednom ubogi Oktavijane! Ti i neslutiš, da će ta pasja mèržnja zlo izpasti po tebe.

Iz župnoga dvora posried cielca (sniega) od dva dobra pedlja vodi do crkve uzka, od cèrkvarah tu noć utèrvena i sklizka staza. Njom se naše družtvo lagahno i pozorno niz bèrdo spuštati počelo uz dvie svjetiljke, od kojih jednu nosaše šumar, a drugu učitelj. Kako je vjetar još sveudilj silno duhao, ugaziše na jednom u vilinsko kolo, maticu uzrujana zraka, iz koje se nedade ni koraka napried, već im valjade postati i počekati, držeć čvèrsto jednom rukom kabanicu, a drugom kape i šešire na glavi.

U tom najgorem času opazi Lila iz svoje kućice u dvorištu Hektora te se s oboje štenadi kano iz puške natisne za njim. Uz tiho vrieme bio bi se čuo taj juriš; ali kod one vijavice i huke u zraku neosjeti nitko ništa, dok sva povorka — Hektor kano zec napried a ono troje za njim — u najvećem tèrku neprojuri profesoru izmedju noguh, ukinuvši ga s njiuh i oborivši poput vreće u snieg. I za to bi lahko bilo, jer bijaše mekše od ikoje perinje; ali evo pravoga jada! Padajućemu one paklene nemani od vjetrovah u tinji čas i šešir iz ruke iztèrgoše i vlasulju s glave sčupaše ter oboje najprije u zraku njekoliko putah zavitlavši bez traga odnesoše.

Profesor, nemareć za šešir, bješe se u isti čas radi vlasulje mašio rukama za glavu; ali je vjetar brži od rukuh, i tako mu u njiuh ostade gola lubanja.

Drugovi pritèrčaše, da ga dignu; ali ih on gonijaše od sebe, vičuć iza svega glasa: „Dèržte mi vlasulju! nedajte mi vlasulje!” Zapitkivahu ga jedan za drugim, jeda li se je ozledio, kako se je dogodilo itd.; a, on pokazujuć samo na Hektora, koji se od straha uzanj pritisnuo bješe, nemogaše izustiti druge rieči, nego sveudilj: „moja vlasulja! tražite mi vlasulju!”

Kano što se ranjeniku prije svega rana povija, pa onda o drugom misli, tako siromah župnik, zabrinut za svoga prijatelja, najprije iz džepa rubac izvadi pa mu njim glavu brižno povije, da se nerazhladi, a onda podju svi sa svjetiljkami, da traže vlasulju.

Obišavši sve dvorište u okrug, nigdje je nemogoše naći. U tu strašnu smetnju i groznu neizvjestnost pokuša pustiti zraku svjetlosti učitelj, smjernom opazkom: da su ju valjda ugrabile vile.

A buduć skrajnje vrieme za cèrkvu, nepreosta ino, nego da se daljega traženja okane, a gosta da natrag kući odvedu.

Sprovedši ga i zaključavši za njim vrata, odu, obećavši, da će se što većma natrag žuriti.

—————

Oktavijan Pecirep, našavši se sam u srednjoj sobi, gdje su večerali, i vidivši se nehotice u zèrcalu, težko se zamisli, kako će se ovakov tu baviti, kako li doma povratiti. Posve mekanično vèršeć uz to obične navade, otvori kovčeg, izvadi iz njega šarenu noćnu haljinu, te ju obuče i na divan sjedne.

Razmišljajuć do preko pol ure, kako bi si u toj nevolji pomogao, i nenašav nikakova načina, sav sdvojan odluči, da i nečeka družtva, nego da se što prije ukrade u postelju.

Upaliv svieću podje u obližnju sobu. Otvorivši vrata — eto ti nove neprilike!

Stari Damjan, popivši, kano na badnjak, njekoliko čašicah preko obične mjere, otišao da se u onoj sobi malo — što no vele — nalegne; ali ga san i vinko obhèrvali te na stolici tvèrdo zaspao.

Profesor se prepade, ugledav iznenada pred sobom čovjeka: ali i sluga, probudiv se od njegova ulazka, onako bunovan i supijan, a k tomu prznovieran, sjeti se dana, koji je, i doba, koje je, te pomisli da je duh, k čemu dakako mnogo doprinese i čudnovata toiletta profesorova.

Raztèrv si oči i dva tri puta, izbulji ih na onu prikazan te, prekèrstiv se, ritualno zapita: „Svaki duh svoga boga hvali, hvališ ga ti?”

Strah je priljepčiv. I profesora od sama sebe dèrhtavica spopadne; ali videć da će zlo biti, ako neumiri poplašena slugu, htjedne mu se približiti; nu on, braneć se objema rukama od njega, ponovi zadušenim glasom po propisu još dva puta ono pitanje; i kada nedobije nikakova odgovora, sčupa njeku čibučinu iz kuta i zavikne:

,,Medjer govori, ili će biti batinah. Duh nisi, kad neodgovaraš, a ja se nedam plašiti.”

„Dà, čovječe božji” uze ga miriti profesor, „ja i nevelim da sam duh, nego sam gost, koji sam sinoć došao. Budi pametan i mahni se belaja.”

To se starcu nedade vjerovati: „Odkuda gost, kada je gost otišao u cèrkvu. Ako i nisi duh, svakako si strašilo njeko. Govori tko si, ili se odatle nosi, jer ću te, bog i vjera izprebijati”, izdere se nanj gromovitim glasom, te bi bilo čuda od profesora, lišena svih sriedstvah legitimacije, da u taj par nestupiše u sobu, vratjajuć se iz crkve, župnik, šumar i učitelj.

Nesporazumljenje se u kratko razjasni i oštrim ukorom sluge od strane župnikove stvar se dovrši. Ovaj kušaše na sve ruke udobrovoljiti zlovoljna gosta, nudeć ga svačim, a na posljedku i svojom poluvlasuljom, koja samo tjeme pokrivaše. Uz župnika pristadoše i ona druga dvojica i jedva nagovore profesora, da s njimi po običaju jede hladnetine i popije čašu vina.

Poslje toga razidu se svaki sebi: učitelj doma, a ostali u svoje sobe.


1 luctantes ventos tempestatesque sonoras (lat.) = olujne zvuke borećih se vjetrova (op. urednika)

 

svršetak (poglavlje V)

 

© 2016 Harvatiya