Dobro došli! Guest!
Subota, 25 Stu 2017, 5:37 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Studeni 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930

Ljudevit Vukotinović (1813-1893)

izvorno objavljeno u časpisu “Danica ilirska”, Zagreb, ožujak 1839.

 

 

Putnik

 

Muklim šúmom od vjetára'

Kišoviti oblak pliva,

Svjetlost danka se zatvara,

Kad se carni plašt razliva,

 

I po zraku prah se vije,

Darvu hvoje bura lomi,

I plamteća munja sije,

Po nebesih buče gromi.

 

Hitreć u toj nepogodi

Za konakom putnik gledi;

Malu kuću dok nahodi,

Pred kom smutjen starac sedi.

 

“Dozvolji mi starče stati

Pod krov, dok se vrieme smieni,

Vjeruj, da ti Bog naplati,

Gostoviti čin pošteni.”

 

““Bolje da se nebo tare,

Nego da carv sarce ruje;

Moj mladjane! – tvoje žare

Jasne žalost još ne truje?

 

Hodi, hodi moj putniče,

Namjesti se ti unutra;

Za me nema više sriće,

Mene neće biti sutra!””

 

Putnik vrata kad odtvora,

Vidi s očim potartima

Ležat djevu vitka stvora,

Kû studena smart objima.

 

Majka tuži, suze roni,

Da odoli svôj boljezni,

Ali udes nemioni

Neklanja se ni ljuvezni.

 

Junak kano darvo postà,

Gledajući bolestnicu:

“Smarti ljuta nis' ti dosta?

Ubij mene, ne djevicu!”

 

Ručicu joj tad uhvati,

Oživljava svîm cjelovom,

I u tome djeva sáti

Uzbudi se moćju novom.

 

Čudnovato ju čuvaše

Blaga krjepost od ljubavi,

Kâ, gdje kosom smart već maše,

Koristno se protiv stavi

 

Projdjoše sve bune s nebi,

Zemlja biaše razsunčana;

Junak djevu uze sebi

Za družicu svojih dána'. –

 

 

© 2016 Harvatiya