Dobro došli! Guest!
Nedjelja, 17 Pro 2017, 0:36 AM
Početna stranica | Registracija | Prijava | RSS

Menu portala

Brojčani podatci


Ukupno na mreži: 1
Gostiju: 1
Koristnika: 0

Prijava

Tražilica

Kalendar

«  Prosinac 2017  »
NedPonUtSrČetPetSub
     12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Rieč urednika

 

Ove stranice namienjene su ljubiteljima hrvatske književnosti, prvenstveno one 19. stoljeća, koja je imala odlučujući utjecaj na konačno stvaranje moderne hrvatske nacije. Suvremenom čitatelju, odmaknutomu od tih starih tekstova s kojima se vjerojatno susretao samo tiekom svladavanja školske literature, biti će zanimljive teme na kojima su uztrajavali, uvjerenja, i napokon, gramatika, ustrojstvo rečenica i pravopis kojim su se služili.

Za tvorbeni pravopis svi znaju. Međutim, “znati za nešto”, ne znači i poznavati nešto. Možemo uztvrditi da je važna hrvatska literatura 19. stoljeća zapravo potpuno nepoznata modernom čitatelju, jer je u zadnjih 100 i više godina uništena izdanjima pretočenima u fonetski pravopis.

Uz izvorna izdanja na našim stranicama čitatelji će moći uroniti u istinski duh vremena u kojemu su ta djela nastala.

Još jedna značajka hrvatske literature 19. stoljeća mogla bi biti zanimljiva suvremenom čitatelju: čvrsto uvjerenje da su Hrvati i Srbi jedan narod (s dva imena). Štoviše, to čvrsto uvjerenje o zajedničkom narodu u vrieme Ilirskoga pokreta proteže se i na Slovence i Bugare: sve su to jedan narod, “Iliri”, za hrvatske Ilirce. Zbog tog uvjerenja o jednom narodu, bilo je napravljeno sve da se hrvatska narječja približe srbskom jeziku i naprave jednim zajedničkim književnim jezikom. Hrvatska inteligencija nije se kolebala čak ni onda kada je srbska strana niekala samo postojanje hrvatskog narodnog imena1; tvrdila da su svi štokavski pisci srbski pisci. Čitanje hrvatske literature 19. stoljeća u izvornom obliku pokazuje nam jasno dalekosežnost onoga čega su se odrekli hrvatski pisci, a posljedično i narod: odbacili su vlastiti pravopis, hrvatski oblik ustrojstva rečenica i vlastitu gramatiku, a preuzeli srbski pravopis, srbski oblik ustrojstva rečenica i srbsku gramatiku.2

U suvremenom svietu znamo da su se hrvatski i srbski narod (da ne spominjemo i Slovence i Bugare) nepovratno razvili u dvie posebne, odvojene nacije, i neke od dvojbi koje su zaokupljale naše predke su za nama. Iako smo vlastite dosege tako naivno odbacili svršetkom 19. i početkom 20. stoljeća u ime obmanjujućeg mita, nitko nam ne brani da ih upoznamo i uživamo u njima.

Ove stranice namienjene su prvenstveno hrvatskim čitateljima, iako ne sumnjam da će i pripadnici inih etničkih skupina koji razumiju hrvatski jezik, zalutati na njih. Dobrodošli su da odkrivaju hrvatsku književnost na izvornom hrvatskom književnom jeziku.


1 Vuk Karadžić, “Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona” (svih triju vjeroispoviesti), 1849: “ako (Hrvati) ne će da su Srbi, oni nemaju nikakvoga narodnoga imena”.

2 Za izpravno razumievanje tekstova nastalih u 19. stoljeću i kasnije, treba stalno imati na pameti da je u to vrieme Hrvatska bila dielom države u kojoj su s njima zajedno živjeli Poljaci, Česi, Slovaci, Austrijanci, Mađari, Slovenci, Rumunji, Bosanci (nakon 1878.) te Srbi. Sriem i čitava Vojvodina bili su dielom te države.